Oko nagrada Oscar Američke akademije filmske umjetnosti i znanosti svake se godine diže velika prašina. No, da bi filmovi uopće uspjeli primirisati Los Angelesu, a kamoli samoj dodjeli zlatnih kipića, nije dovoljno samo snimiti dobar film. Subjektivne tlapnje na stranu, Oscari su ozbiljna industrija, a cijena ulaska u vidokrug Akademijinih glasača je – novac, novac i još novca. Jasno je stoga da male kinematografije, u kakvu se ubraja i naša, tu imaju prilično mršave šanse. Budžet koji hrvatski kandidat dobije za promociju filma iznosi nekoliko stotina tisuća kuna, praktički sitniš u usporedbi s milijunima koje za reklame i mito, odnosno poklone, mogu iskeširati veliki studiji. Ipak, svjedoči nam naš jedini Oscar za “Surogat” Dušana Vukotića, zarađen prije šest desetljeća – Fortuna možda nije na našoj strani, ali ništa nije nemoguće. Razumljivo je zato i da se u maloj lijepoj našoj gotovo svake godine lome koplja oko odabira hrvatskog kandidata za Oscara, iako kandidatura gotovo nikada ne znači i nominaciju.
Ove godine digla se itekakva prašina oko odabira filma “Tereza37” redatelja Danila Šerbedžije i scenaristice Lane Barić, i to kao što to obično biva, na društvenim mrežama. Velik dio drame odvio se i na Facebook profilu producenta Frana Jurja Prižmića, koji je, među ostalim, optužio i vodstvo Hrvatskog društva filmskih djelatnika, tijela odgovornog za odabir filmskog kandidata za Oscar, za namještanje izbora. Kamen spoticanja bila je činjenica da su se u drugom krugu tajnog glasovanja komisije HDFD-a sukobili filmovi “Tereza37” i “Murina” Antonete Alamat Kusijanović, pri čemu je “Tereza” tijesno (za jedan glas!) odnijela pobjedu. Oglasio se tu još i sijaset hrvatskih i inih redatelja, producenata i filmskih radnika, poput Dane Budisavljević, koja je u raspravi podsjetila da je i njen nagrađivani film “Dnevnik Diane Budisavljević” prošle godine zaobišla kandidatura, te otišla filmu “Dopunska nastava” predsjednika HDFD-a Ivana Gorana Viteza. Odabir “Tereze”, a ne “Murine”, koja je prvonagrađena u Cannesu, a zatim i na Hamptons film festivalu, i iza koje stoji izvršni producent zvučnog imena Martin Scorsese te priznati distributer The Match Factory, nazivan je pritom sramotnim i skandaloznim. No, u čemu je zapravo stvar?
Ne čini se da je “Murini” učinjena nepravda time što je izabran osjetno lošiji film – “Tereza37” trenutačno ipak broji 15-ak nagrada, a to što nije prikazana u Cannesu i ne čudi s obzirom na to da je Alamat Kusijanović “Murinu” ipak razvijala upravo u sklopu canneske rezidencije Cinefondation. Je li problem tog jednog glasa zaista tek sitna razlika u subjektivnom mišljenju anonimnih članova komisije HDFD-a, je li riječ o zakulisnim igrama i koliku ulogu u ovoj raspravi imaju neki drugi, osobni sukobi u ovoj našoj bari punoj krokodila?
– Ponajprije želim istaknuti da želim jednak uspjeh i sreću “Terezi37” kao što bih poželio i “Murini”. Radovala bi me mogućnost da budemo u užoj selekciji za Oscare kao što nismo bili u posljednjih 30 godina. Međutim, tu je riječ o strateškom pitanju i nekim parametrima koji pri odabiru možda nisu uzeti u obzir – kazao nam je producent Nebojša Taraba, kojeg smo pitali za profesionalno mišljenje. Ne događa nam se često, kaže, da imamo canneskog pobjednika, a pritom i redateljicu. A i Hamptons film festival, na kojem je slavila “Murina”, slovi kao svojevrsni ulaz europskim art-filmovima na Oscare.
- Naprosto, imali smo sve posloženo i mi smo kao mala kinematografija s limitiranom proizvodnjom i ograničenim dosegom možda trebali pametnije pristupiti nečemu tako važnom kao što je Oscar. Činjenica je i da je naš audiovizualni sektor dobrim dijelom zatvoren za one koji njisu njegov dio ili na neki način iz njega izlaze, a Antoneta sigurno nije dio tog jednog zatvorenog i hermetičnog sustava koji vodi dobar dio hrvatskih strukovnih organizacija - smatra Taraba kojemu je tajno glasovanje HDFD-a posebna enigma.
Upitali smo stoga predsjednika komisije koja je odlučivala o hrvatskom kandidatu za Oscara, Gorana Ribarića, na koji način funkcionira to, tajno, glasovanje.
– Komisija se sastoji od 15 članova. S obzirom na to da Akademija zahtijeva da u Komisiji budu zastupljene različite filmske profesije, u Komisiju se biraju po dva člana iz svakog ogranka HDFD-a, izuzev ogranka kaskadera kojeg zbog malog broja članova, u Komisiji predstavlja samo jedan član. Tako npr. u Komisiji ima redatelja, snimatelja, producenata, kostimografa, scenografa, montažera, glumaca... – objašnjava nam Ribarić, čija je funkcija predsjednika komisije, govori, tek formalna, a tajno glasovanje smatra najdemokratskijim principom odabira filma.
Također, nastavlja, svaki djelatnik koji ima bilo kakvu vrstu angažmana na prijavljenim filmovima ne može biti članom Komisije niti može imati utjecaj na sastav. Tajnik HDFD-a u startu izuzima iz glasovanja, mailing lista i bilo kakve komunikacije vezane za proceduru Oscara sve osobe koje se nalaze u sukobu interesa. Članovi komisije sve filmove moraju pogledati na organiziranim projekcijama u kinodvorani, a za izbor je potrebna natpolovična većina od 15 glasova. Ako nijedan film u prvom krugu glasovanja ne dobije natpolovičnu većinu, pristupa se drugom krugu glasovanja u koji ulaze dva (u teoriji i više) filma s najvećim brojem glasova.
A dok se o ovome razglaba u hrvatskim filmskim krugovima, slična situacija odvija se i u Bugarskoj. Za njihova kandidata odabran je “Fear” redatelja Ivajla Hristova, dok je kraći kraj izvukao “Women really cry” Mine Mileve i Vessele Kazakove – film također prikazan u Cannesu, a koji se može podičiti glavnom glumicom Marijom Bakalovom, nedavno nominiranom za Zlatni globus, Oscar i BAFTA-u za svoju ulogu u nastavku “Borata”. Što o svemu tome ima za reći, upitali smo na koncu i redatelja “Tereze37” Danila Šerbedžiju.
– Sretan sam i ponosan što je “Tereza37” izabrana kao hrvatski kandidat za Oscara, a komentirati izjave onih koji se slažu s odabirom ne mogu jer se moje izjave neće i ne mogu objektivno čitati u ovom slučaju. U konkurenciji je bilo nekoliko zaista kvalitetnih filmova i poštovao bih i drukčiji odabir. Poznavajući situaciju, moguće je da se ovdje radi o sukobu nekih osoba s vodstvom HDFD-a, a koji postoji otprije – rekao nam je Šerbedžija.
Uzevši u obzir sve navedeno, nameće se pitanje – jesmo li krenuli “biciklom na Rusiju”, sami sebi pucali u nogu i na Oscar prijavili film koji nema šanse? Ili su naše šanse već toliko male da “Murinino” zaleđe u ovoj igri ne čini nikakvu razliku? Ostaje nam samo pričekati mišljenje Akademije.
Pa jasno je tko drži u rukama hrvatski film.