Svakako je u PR-u "Jeanne du Barry" važnu ulogu imao i privatni život glavnog glumca. Dok je cijeli svijet, kao poseban film za sebe, koji bi se žanrovski najbolje mogao opisati kao reality travestija, pratio suđenje i brakorazvodnu parnicu Johnnyja Deppa i Amber Heard, a dio publike bio ga je spreman u jednoj sekundi i "cancelirati", nitko nije baš očekivao da će se Depp pojaviti u cjelovečernjem filmu u kojem glumi na francuskom. Međutim, upravo takav scenarij stvorio je Deppov povratnički film. A povratnički uradci često nose velik teret. Moraju biti besprijekorni, savršeni. Gotovo da se od povratnika u njima očekuje kako moraju ostvariti ulogu života.
Ova povijesna priča o ljubavnici, odnosno priležnici i miljenici, pa može se čak reći i ljubavi francuskog kralja Luja XV., kojeg tumači Depp, sigurno nije jedan takav povratnički film. Doduše, uz ironiju i sposobnost ruganja sa samim sobom, kao karakteristikama koje odlikuju lik Luja XV., malo izgleda kao da se Depp došao zabaviti. Onako, ispotiha. Izgleda da mu je ovaj film jednak glazbenom izletu koji je imao s družinom The New Basement Tapes na pjesmi "Kansas City". Tamo su, naime, glazbenici predvođeni Marcusom Mumfordom uglazbili izgubljene pjesme Boba Dylana, a na spomenutoj pjesmi gitaru "svirucka" – Johnny Depp. Pjesma savršeno može funkcionirati i bez njega, ali unatoč tome, gotovo da joj je svojom pojavom ukrao show.
Za razliku od pjesme "Kansas City", film "Jeanne du Barry" puno bi teže funkcionirao da nema Deppa. Unatoč tome što je Maïwenn, koja je u ovom filmu i scenaristica, i redateljica, i glavna glumica, zaista divna pojava na velikom platnu. Bila je očito očarana životom kraljeve ljubavi, žene koja je pomicala granice. Ne mareći za pravila dvora, a uživajući u slobodi uma, ljubavi, životu, bila je predmet ogovaranja i nije čudno što je na sebe navukla prijezir dvorjana. No, uživala je naklonost kralja, koji je prema njoj gajio duboke osjećaje te je zbog toga bila zaštićena. Odnos Luja XV. i barunice du Barry (koja je to postala udajom, koja je pak dogovorena samo zato da bi ona mogla živjeti na dvoru) lijepo je prikazan. Čime se zapravo "promašio ceo fudbal" jer njihov odnos ne ostavlja dojam sablažnjivog skandala. Štoviše, njihov je odnos romantičan, decentan, sladak, vrtićki zaljubljen. Čak je potpuno zanemareno da je kralj imao i druge priležnice pa je cijela slika pomalo uljepšana i možda pretjerano romantizirana. No, unatoč njihovu odnosu kojemu je (unatoč svoj sladunjavosti) teško odoljeti, karikaturalni portreti kraljevih kćeri, koje su prikazane kao Pepeljugine zločeste polusestre, kao i neuspjeh u prikazu stvarnog stanja stvari, film je, više od toga što je čisti prosjek, čudan način na koji je svjetina proslavila Deppovo dobivanje spora protiv bivše žene.
Progovarati o nasilju, donositi priče s ciljem ohrabrivanja žrtava i podsjećanjem na to kako nisu same i kako uvijek ima načina za izlazak iz pakla u kojem su se našle, uvijek će biti potrebno. "Samo kad se smijem" priča je inspirirana slučajem Ane Magaš, žene koja je osuđena na zatvorsku kaznu, kojoj je oduzeto dijete i koja je bila primorana platiti basnoslovan iznos obitelji svoga supruga kojeg je ubila u samoobrani. Priča o Tini, tužnoj junakinji ovog filma, koju tumači Tihana Lazović, imaginarna je. No, kako je istaknula redateljica u jednom intervjuu, svijet koji je prikazan u filmu i više je nego stvaran. Jasno je prikazano kako se nasilje ne događa negdje drugdje. Baš svatko, bez obzira na to kako se brak, odnos, partnerstvo i život činili idiličnim, može preko noći postati žrtva nasilja, i to tako da najčešće dojam idile zadrži prema svim promatračima. Najuvjerljiviji dio filma je gluma Tihane Lazović koja uspijeva donijeti i strah, i napetost, i zbunjenost, i nesigurnost, i tugu koju osjeća njezin lik uz muža zlostavljača kojega glumi Slavko Sobin. Iako su njih dvoje solidan dvojac, a film se gleda gotovo bez treptanja, najveća vrijednost ovog filma nije umjetničko ostvarenje kao takvo, nego važna edukativna crta koju nosi. Drama, Hrvatska, 73 min Režija: Vanja Juranić Glumci: Tihana Lazović, Slavko Sobin2. Samo kad se smijem (Cinestar)
