Davne 1927. Abel Gance snimio je monumentalnog "Napoleona" u trajanju od gotovo šest sati. Ganceov prikaz Napoleona bio je toliko velik da doslovno nije stao u jedan ekran, pa je posebno za taj film izmišljen sustav u kojem su istodobno s tri projektora projicirali film na trostruko platno (preteča Widescreen formata). Povrh toga, čak ni šest sati (prikazana je i devetsatna verzija) Ganceu nije bilo dovoljno za Napoleonovu veličinu pa je film završio maršem nakon kojeg je postao car, a od zamišljenih šest dijelova tridesetak godina poslije uspio je snimiti tek "Bitku kod Austerlitza".
A 1989. Stephen Herek režirao je film "Nevjerojatna pustolovina Billa i Teda" u kojoj dva priglupa srednjoškolca s pomoću vremeplova dovlače u sadašnjicu povijesne ličnosti, između ostalih i Napoleona. U Herekovu filmu Napoleon je karikatura, vara na kuglani i gura se preko reda u akvaparku prigodnog imena WaterLoop. Između ta dva filma i nakon njih Napoleona su glumili Marlon Brando, Dennis Hopper, Ian Holm, Rod Steiger i druge glumačke veličine u brojnim filmovima i serijama, a njegov lik redovno je portretiran ili kao vojskovođa ("Waterloo," "Rat i mir") ili kao predmet ismijavanja (drugi dio "Noći u muzeju" ili "Ljubav i smrt" Woodyja Allena), no nikad zajedno u istom filmu.
U "Napoleonu" Ridleya Scotta nalazimo ponešto od oba arhetipa. Kad je na bojištu, Napoleon (Joaquin Phoenix) je vrhunski strateg, no čim je u blizini Josephine (Vanessa Kirby) pretvara se u svojevrsnu komičnu prikazu koja bi u nekom drugom filmu bila tek sporedan lik. Za razliku od Gancea, koji je veliki (možda i najuspješniji) dio filma potrošio na Napoleonovo školovanje i odrastanje na Korzici, u Scottovu filmu Napoleona zatječemo na stratištu kraljice Marije Antoanete (uzgred, to je povijesno netočno, Napoleon nije gledao njezino pogubljenje). Nakon revolucije Englezi su nanjušili priliku da zauzmu komad Francuske te su se okomili na luku Toulon. Mladi Napoleon nagovorio je političara Paula Barrasa (Tahar Rahim) da upravo njemu povjeri obranu Toulona. Napoleon je vrlo brzo snimio situaciju i detektirao prednosti i slabosti Engleza. Bitku je izveo strateški besprijekorno. Shvatio je s koje strane i kada treba napasti da što efikasnije svlada neprijatelja. Prizori bitke za Toulon uistinu su spektakularni, već od prizora u kojem topovsko tane ubija Napoleonova konja i zbaci budućeg cara na tlo, pa sve do osvajanja tamošnje kule s koje su onda uspješno uništili englesku flotu.
Još su dvije velike bitke prikazane u filmu. Bitka kod Austerlitza, vjerojatno Napoleonova najveća vojna pobjeda, također izgleda fascinantno. Napoleon je navukao Ruse i Austrijance na zaleđeno jezero, a onda topovskim kuglama razbio led te se većina protivnika utopila u ledenoj vodi. Prizori utapanja ljudi i konja među najspektakularnijima su u filmu, podjednako zapanjujući i zastrašujući. Tom je bitkom Napoleon zadobio divljenje svoje vojske i poštovanje protivnika. No treća bitka, ona kod Waterlooa, izgleda blijedo u usporedbi s dvije prethodne. Traje prekratko, a poneki prizori blago podsjećaju na slične bitke kakve smo gledali u "Igri prijestolja", no one u seriji znatno su fascinantnije nego Waterloo u ovom filmu. Od ostalih važnih bitaka, Napoleonov pohod na Rusiju u filmu se jedva i spominje. O tim događajima Sergej Bondarčuk snimio je filmski ep "Rat i mir" u trajanju od osam sati. No u Scottovu filmu čuvena bitka kod Borodina i spaljivanje Moskve traju otprilike osam minuta, tek malo dulje nego spolni odnos Napoleona i Josephine.
Kao što se moglo zaključiti iz najave filma, u ovoj Napoleonovoj biografiji seks je dobio više prostora nego u svim prethodnim filmovima zajedno. No nemojte očekivati nekakvu pornoizvedbu. Seks Josephine i Napoleona krajnje je neprivlačan, gotovo odbojan. Scene seksa puno lakše izazivaju neku vrst srama zato jer ih gledamo nego bilo koju drugu vrstu pozitivnijeg osjećaja. Otprilike su takve i scene Josephinina zavođenja budućeg cara. Josephine mu pokaže međunožje uz riječi da će je, jednom kad to vidi, uvijek iznova poželjeti. A jadni Napoleon samo stisnuto sjedi na stolici, ne zna što bi rekao i gotovo skrivećki baci pogled među Josephinine raširene noge. Taj početni odnos definirao je i sve kasnije njihove zajedničke prizore. Uglavnom govori Josephine, Napoleon šuti, sluša i rijetko kad replicira. Kad su njih dvoje sami u kadru, Napoleon je podređeni dio para, lik na razini karikature. Jedino kad su okruženi većim brojem ljudi, pa još ako je u tom društvu i njegova mama (druga žena koja je na njega imala utjecaj), tek tada se usudi parirati Josephini, kao u sceni u kojoj se njihova svađa nastavlja gađanjem hranom. Phoenix obje Napoleonove strane dočarava jednako uvjerljivo. U usporedbi s njegovim prijašnjim likovima, kad je s Josephine, njegov lik poprima neke crte nestabilnog Jokera, zbog nje počinje činiti nerazumne poteze što u konačnici vodi do njegova pada.
Phoenixova gluma bolja je od ostatka filmske cjeline. Premda traje dva i pol sata, često u filmu imamo osjećaj kao da neki važni dijelovi nedostaju. Rezovi s jedne na drugu epizodu Napoleonova života često su grubi i nespretni, a neke su od njih sasvim preskočene. Recimo, znamenita Napoleonova egipatska avantura u filmu traje tek nekoliko minuta, dok pohod na Italiju i bitka kod Marenga uopće nisu prikazani. Na filmskom portalu IMDb možemo pročitati da Scott trenutačno kao režira ili dovršava dvije TV serije i dva filma, a kao producent sudjeluje u nevjerojatnih 18 projekata u raznim fazama nastajanja, počevši od dva projekta "Alien" do novog "Blade Runnera". Nameće se zaključak, bez ikakvog podcjenjivanja, da bi i znatno mlađoj osobi (Scott ima 85 godina) bilo teško zadržati jednako visoku razinu kvalitete u baš svim projektima.
No možda je važniji drugi razlog zbog kojeg je "Napoleon" osrednji film. Izgleda da ovom verzijom nije zadovoljan ni sam Ridley Scott jer je još prije premijere filma najavio da će nekoliko mjeseci nakon kinoverzije na Appleovu streaming servisu (Apple Studios jedan je od koproducenata filma) prikazati četverosatnu redateljsku verziju, pa ćemo tek onda zaista moći procijeniti kakva je bila vizija redatelja Scotta i scenarista Davida Scarpe. Ovako, "Napoleon" izgleda kao nekadašnji domaći projekti u kojima je TV serija bila glavni proizvod, a na brzinu skrpani film bio je više uvod u priču koja je postala potpuna tek nakon odgledanog serijala. Možda je Napoleonov život zaista toliko kompleksan da film prosječnog trajanja, pa ni neki od pet ili šest sati, nije u mogućnosti prikazati sve nijanse lika, možda je TV serija jedini odgovarajući medij za Napoleona.
Kao što je Oppenheimer 20 min predug tako je Napoleon 20 min prekratak.