Dubrovčani će vam svašta obećati, malo toga ispuniti, a na kraju će vas oderati gdje god stignu. Vi ćete im sve oprostiti jer su šarmantni čak i dok varaju. Njihov grad je predivan, poput kule od slonovače. Najljepši je zimi, kad nema turista. Ljeti se čitav pretvara u jednu ogromnu terasu kafića.
To je sažetak filma „Moj Dubrovnik“, polusatnog dokumentarca u koji je oskarovac Jiri Menzel pretočio svoje dojmove o gradu i ljudima, a premijerno je prikazan na Libertas film festivalu. U toj mješavini turističke razglednice i autobiografskog filma Menzel se prisjetio svojega prvog posjeta Dubrovniku, kada je 1982. na ljetnim igrama režirao Hamleta.
- Na ovoj je terasi Mira Furlan mahnitala kao Ofelija, a tu, na ovom zidiću, strašio nas je Pero Kvrgić kao duh Hamletova oca – objašnjava Menzel balansirajući na zidinama, uz arhivske kadrove predstave u kojima Furlan grize vlastito stopalo, a potom se tabanima miluje po licu. Dubrovačke ljetne igre Menzelu su, kao redatelju, glavni simbol Dubrovnika. Tu ga se posebno dojmio Kvrgić, koji se na nekoliko mjesta i sam pojavljuje u filmu. Osim poznatog festivala Menzel ističe i druge turističke atrakcije, ali i neka njemu posebno draga mjesta, poput stuba u Talira, gdje najradije ispija kavu. Tamo je, kaže, jednom naumio povesti i Václava Havela, no predsjedničko osiguranje ocijenilo je lokaciju previše rizičnom.
Menzel je čitavu svitu tada poveo u konobu Nautika, gdje je, kako otvoreno kaže, platio svoju najskuplju večeru u životu.
Humorom staroga češkog šarmera redatelj se mnogo godina kasnije briljantno osvetio Nautici, istaknuvši je u svojem filmu kao „najskuplji restoran u Europi“.
A na kraju su, da ironija bude veća, s Havelom ipak popili kavicu na stubama najdražeg kafića...
Slatka sjećanja na posjete Dubrovniku presječena su turobnim kadrovima granatiranja u Domovinskom ratu te Menzelovom odlukom da nikada više neće u taj grad kako ga ne bi rastuživale ratne rane na bijelim zidinama. Predomislio se tek nakon uvjeravanja predstavnika Hrvatske turističke zajednice u Češkoj, što je također kao gorko-slatku anegdotu ispričao u filmu, iznenađen brzinom kojom je Dubrovnik obnovljen.
I sada opet, u obnovljenom gradu, Menzel pred kamerom ispija kavu na stubi ispred Fulira. U mobitelu ipak čuva sliku razorenog Dubrovnika. Da se ne zaboravi.
Domaćem gledatelju Menzelova će sjećanja i arhivske snimke biti najveća vrijednost ovog filma, koji estetikom ne odskače od turističkih vinjeta kakve smo navikli gledati na HTV-u. Strancima će to biti simpatična preporuka za našu obalu, s dodatnom vrijednošću jer dolazi iz uratka poznatog redatelja. Filmašima se „Moj Dubrovnik“ možda neće previše svidjeti. Ne sviđa se ni samom Menzelu. Tko god ga je pitao za film, skromno je odgovorio da je riječ tek o eksperimentu, kratkom izletu u dokumentarističke vode kojima nije previše vičan. Sve u svemu, bit će to dobra reklama za domaći turizam.
Svaka čast Menzelu kao sineasti, ali što se tiče cijena u Dubrovniku - budimo realni pa konstatirajmo da se radi o jednom od najljepših mediteranskih gradova i da te cijene nisu ni blizu najvišim europskim cijenama. U Oslu, pizza je cca 150 kn... U Amsterdamu je espresso 3,80 eura! Znači, cijene jesu visoke (i previsoke za domaćeg gosta kad se uzme u obzir njegova kupovna moć bazirana na prosjeku plaće 750 eura netto), ali ima još dosta gradova u Europi gdje su cijene čak i više od Dubrovnika. Nautica je pak restoran za one koji ne gledaju desnu stranu jelovnika i takav ugostiteljski objekt mora imati Dubrovnik. Poslije nema kajanja!