Nakon što je publika zauzela sva mjesta i sve stepenice, u Kneževu dvoru najprije je nastao mrak, a onda je jedan reflektor osvijetlio samo klavir. Scenografija i režija za svjetsku glazbeničku zvijezdu. No, provirivši iza zastora, Ivo Pogorelić je odlučio da mu ne trebaju nikakvi specijalni efekti i na njegov znak rukom svjetla su opet upaljena.
Glazbena atomska jezgra
I bi svjetlo, ali u trenutku kad je genij klavira sjeo za instrument i rasuo prve akorde Haydnove sonate u D-duru. Nije to bio povratak staroj skladbi s Pogorelićeva repertoara i albuma objavljenog 1992., Sonati u D-duru kataloške oznake Hob. XVI:19, nego sonati u istom tonalitetu zavedenoj u Haydnovu opusu pod oznakom Hob. XVI:37
Skladba je to iz gradiva viših razreda osnovne ili srednje muzičke škole. No, relativno jednostavniji slog jednako je interpretacijski zahtjevan. Štoviše, u nekim elementima još teži. Primjerice, u uspostavljanju prave ravnoteže pri uglavljivanju središnjeg dramatično tamnog polaganog središnjeg dijela između skarlatijevski prpošnog prvog i još razigranijeg trećeg.
Pogorelić u glavnim crtama poštuje stil dobrodušnog “tatice” bečke klasike Haydna, ali robusni akcenti i “teška” ruka, koju sasvim sigurno ne bi podnio krhki forte-piano Haydnova vremena, sasvim su pogorelićevski. Ili, možda, beethovenijanski, sasvim prikladni divljim Beethovenovim majstorijama kakve smo čuli u sljedećoj skladbi programa Rondo a capriccio, op. 129.
A nakon toga, Pogorelić je za nas stvorio i rastvorio novi svijet, 20. stoljeće na način na koji ga je u glazbi izmaštao Claude Debussy u svojoj suiti “Pour le piano”. Koja je to bila svečanost pjesme, ritma i boja! Bila je to glazbena atomska jezgra kojom Pogorelić vlada čarobnjački, onako kako je Tesla vladao električnim munjama.
Svakih nekoliko taktova nova eksplozija, nova konstelacija zvijezda i boja, najčudesnijih boja za koje niste ni znali da mogu izaći ispod crnog poklopca klavira. O uloženoj sili i snazi svjedočila je košulja potpuno natopljena znojem dok je Pogorelić tipično suzdržano zahvaljivao na prvim ovacijama večeri.
Sretni odlebdjeli u noć
Druge, još burnije i dulje, slijedile su na kraju drugog dijela i još jedne Pogorelićeve magične izvedbe šest stavaka ciklusa Glazbeni trenuci Sergeja Rahmanjinova. Melankolični ruski skladateljski i pijanistički gigant imao je i ovom prilikom u Pogoreliću dostojnog tumača.
Nitko se ne bi imao pravo buniti da je ostao uskraćen i s odslušanom bi glazbom i u tom trenutku sretni odlebdjeli u dubrovačku noć. Ali, maestro je ovaj put bio osobito široke ruke i podario nam čak dva dodatka, dva Granadosova španjolska plesa izvedena s krajnje otmjenom i plemenitom gracioznošću Pogorelićevih prstiju i glazbeničkog uma, s onim pianissimima lakima poput lahora, a snažnima poput vihora koji dopire do zvijezda. I one su preksinoć sretno treperile iznad Kneževa dvora, u kojem je publika na nogama zahvalila Pogoreliću na još jednoj glazbenoj noći za pamćenje. •