Judita Franković Brdar kao seksualno gladna božica

Juditu Franković Brdar kao grčku božicu zore ili praskozorja Eoju ili Eju kazališnim je gledateljima priuštila redateljica Vlatka Vorkapić u svom novom autorskom projektu “Titon” iza kojeg stoje teatar Erato i Teatar na Trešnjevci gdje je predstava i praizvedena.

Tri generacije ljubavnika

Judita Franković Brdar zablistala je kao seksualno gladna božica koju fizička strast prema mladom i lijepom Titonu natjera da od Zeusa izmoli vječni život za ljepotana, kojeg, usput rečeno, o tome ništa nije pitala. A kada mladi Titon počne starjeti, Eoja shvaća da je napravila grubu grešku: od Zeusa je trebala zatražiti ne samo da Titon bude vječno živ nego i vječno mlad. Jer što će joj lijepoj i poželjnoj čangrizavi i nemoćni starac čiju vječnost mora svakodnevno trpjeti.

Vlatka Vorkapić od jedne tipične poučne grčke mitološke minijature, a uz pomoć glumačkih improvizacija stvorila je atraktivnu i složenu predstavu u kojoj je scenski doista raskošnoj i gotovo do kraja razgolićenoj Juditi Franković Brdar suprotstavila tri dobno raznolika muškarca. Mladi glumac Mario Braić je mladi, bezbrižni i lakovjerni Titon u naponu svoje tjelesne snage, iskusni Vladimir Posavec-Tušek je još uvijek dobrodržeći zreli Titon koji, doduše, počinje polagano sumnjati u svoju sudbinu, dok je jedan od hrvatskih glumačkih nestora Žarko Potočnjak upravo veličanstven u svojoj ulozi onemoćalog starca čije rečenične slapove ne može zaustaviti ni zanosna božica jutarnjeg rumenila.

Tema stare ljudske čežnje

Šetajući se kroz razne kazališne forme, u rasponu od farse i burleske do tragikomedije i melodrame, Vlatka Vorkapić je uz nezaobilaznu podršku i intelektualni angažman glumaca iskrojila vizualno snažnu predstavu koja publici nudi sjajan i oštrouman dramski tekst, ali i obilje glumačkih intervencija, te napose požrtvovni i ambiciozni scenski pokret za koji je zaslužan ansambl predstave. Povremena dnevnopolitička aluzivnost nekih glumačkih replika ne remeti dostojanstvenu dekonkstrukciju one stare i privlačne ljudske čežnje ne samo za vječnom mladošću nego i za savršenom fizičkom ljepotom, koju je naša civilizacija itekako baštinila baš od antičke Grčke. Dojmljivosti predstave, koja bi, doduše, mogla izdržati i ponešto brži tempo, bitno je pridonijela i glazba Stanislava Kovačića, a efektan je i plakat predstave s fotografijom Jasenka Rasola.