Jugoslavenski funk proslavio se tek kada su ga otkrile mlađe generacije

Hrvatska Funk Delegacija, Smeđi Šećer ili Peđa Radović samo su neki od najpoznatijih kolektiva i DJ-eva koji su posljednjih nekoliko godina zavladali domaćom glazbenom scenom. A na nastupima za koje se uvijek traži karta više glavna je atrakcija – jugoslavenski funk. Je li u Jugoslaviji uopće postojao čistokrvni funk, kako je izgledala ta scena u bivšoj državi i zašto je odjednom taj zaboravljeni glazbeni pravac postao nevjerojatno popularan među mladima koji se, kada se funk prvi put pojavio na sceni, nisu ni rodili – naumio je otkriti Franko Dujmić, autor nadolazećeg dokumentarca "Funk YU" u produkciji kuće Wolfgang&Dolly.

Dujmić se u filmu, koji kombinira dokumentarne, igrane i animirane elemente, uputio na putovanje stazama funka intervjuirajući entuzijaste i skupljače ploča, zvane i "diggeri", u Hrvatskoj, Makedoniji i Srbiji, a sve pokušavajući ući u trag jednoj, nekoć megapopularnoj ploči, singlici "Ulica jorgovana" Darka Domijana. A kako bi osigurali sredstva za postprodukciju i glazbena prava za neke, počesto i opskurne pjesme, pokrenuta je i crowdfunding kampanja na web-stranici Ulule, gdje svi donatori u znak zahvale imaju priliku dobiti i brojne zanimljive poklone.

Kako ste krenuli u ovu avanturu i putovanje po jugoslavenskom funku?

Sve je počelo prije pet godina. Inače jako volim istraživati neobičnu, opskurnu glazbu, dosadno mi je slušati jedne te iste stvari i stalno sam u potrazi za nečim novim. Tako sam nabasao i na neki funky-zvuk i shvatio da mi imamo i svojih funk-izvođača. Zatim sam krenuo malo više istraživati jugoslavenski funk i postala mi je jako zanimljiva ta mikroscena koja se stvorila oko funka jer, zapravo, uvijek kada razmišljamo o jugoslavenskoj glazbi, u fokusu je novi val. To je razumljivo, jer ipak je novi val vjerojatno autorski jedan od najprominentnijih pokreta, ali poželio sam filmom ljudima usmjeriti pozornost na to da je na području glazbe u Jugoslaviji postojalo i puno, puno više od toga. O novom valu imamo već i raznih knjiga, filmova, a o ovim drugim, opskurnijim glazbenim pravcima, kao da ne znamo gotovo ništa. Dakle, prva želja bila mi je da istražim nešto malo više o funku u Jugoslaviji, ali kako i sam već dugi niz godina skupljam ploče – nemam neku veliku kolekciju, ali to mi je drag hobi – strašno sam htio nabaviti singlicu Darka Domijana "Ulica jorgovana". Naime, na B strani te ploče nalazi se pjesma "Zlatokosa" koja je, možemo reći, najbolji i najplastičniji primjer jugo-funk zvuka.

Aha! U tome je stvar. Začudilo me kada sam čitala o vašoj potrazi za "Ulicom jorgovana", jer iskreno, to i nije neka funk-pjesma...

Da, nikako nije! Na A strani te ploče nalazi se pjesma "Ulica jorgovana", jedan čisti pop-šlager i toliko poznata pjesma. Pronašao sam podatak da je ta singlica tiskana u nekih 150.000 primjeraka i mislim da ju je imalo svako kućanstvo u Hrvatskoj! No, zapravo, malo tko je znao za tu B stranu i pjesmu "Zlatokosa". Danas je, s druge strane, ta ploča strašno tražena upravo zbog "Zlatokose". U trenutku kada sam počeo razmišljati o snimanju filma, bezuspješno sam pokušavao pronaći singlicu "Ulica jorgovana" – tražio sam je po trgovinama pločama, na Hreliću... i baš je nigdje nisam mogao naći. I onda se iz toga rodila ideja. Nije me zanimalo napraviti faktografski dokumentarac o povijesti funka ili nešto slično, već u sve ubaciti i neku subjektivnu, osobnu priču. Tako da sam odlučio da će kroz film glavni lik, kojeg utjelovljujem ja, proputovati cijelu Jugoslaviju u potrazi za tom jednom pločom.

Novi val posljednjih je godina ponovno dobio na popularnosti, ali čini mi se da se isto to događa i s funkom?

Jest, ali zanimljivo je, kao što su mi otkrili moji sugovornici, da funk tada, u Jugoslaviji, zapravo uopće nije bio popularan glazbeni žanr. Funk, disco i slična glazba smatrani su zabavnom glazbom, pomalo "seljačkom" i manje vrijednom. Skoro bismo mogli reći kao cajke danas. Jazz, rock i klasika bili su, s druge strane, "intelektualna" glazba.

Oko jugoslavenskog funka stvorila se i jaka scena. Sve je više DJ-eva koji puštaju funk i te davno zaboravljene ploče, a neki od njih su i vaši sugovornici, ljudi koji su život posvetili pronalaženju takvih skrivenih bisera. Moglo bi se zapravo reći da je funk postao pravi fenomen. Kako mislite da je do toga došlo?

To je ta neka mikroscena koju sam spomenuo, a koja daje novi život toj glazbi koja u svojoj prvoj inkarnaciji nije bila popularna. I sada, u nekom potpuno novom kontekstu, pojavili su se ti "neki novi klinci" koji to puštaju. Recimo, kada sam krenuo u snimanje filma, DJ Smeđi Šećer bio je baš na vrhuncu popularnosti, njegovi nastupi bili su dosta posjećeni. To mi je bilo strašno interesantno, kako funk tako dobro prolazi kod mlađih generacija, ljudi koji nemaju sjećanje iz prve ruke na "originalno" doba funka. A kako i zašto je do toga došlo, ne znam. Možda je stvar u tome da su mlađe generacije koje su odrastale uz YouTube i internet više izložene puno većem spektru glazbe. Možda lakše prihvaćamo nove i neobične stvari nego oni koji su došli prije...

Tko su zapravo svi ti ljudi s kojima razgovarate u filmu – ti takozvani "diggeri" i funk-entuzijasti?

Od samog početka rada na filmu koncept je bio taj da putujemo po državama bivše Jugoslavije i nekako sam pokušavao doći do toga da u svakoj državi pronađem sugovornika koji je najbolji predstavnik te funk mikroscene. Prva osoba koju sam intervjuirao je Smeđi Šećer. On je doktor znanosti iz Hrvatske koji sada živi u Finskoj, tamo radi i istražuje magnetne valove i kako oni utječu na krave! Zaista je jako osebujan lik. Po danu doktor znanosti, a po noći DJ! Ima i cijelu filozofiju oko toga kako je romska glazba s ovih prostora zapravo naš iskonski domaći funk te, po meni, jako efektno uspijeva to kombinirati na svojim nastupima. On je i prava riznica znanja po pitanju opskurne glazbe s ovih područja i jako je puno vremena posvetio istraživanju. Idući koje sam intervjuirao je kolektiv Tetkine radosti iz Ljubljane, odnosno DJ-evi Bakto, Woo-D i Borka, koji su možda i među prvima krenuli s kombiniranjem raznih jugoslavenskih žanrova pa tako i jugofunka u svojim nastupima. Zatim sam došao do Peđe Radovića u Podgorici, koji je tada još uvijek bio jedan misteriozni youtuber s vjerojatno najboljim i najvećim digitalnim repozitorijem glazbe ovih prostora. Njegov YouTube kanal zaista je neprocjenjiv za bilo koga tko želi istraživati jugoslavensku glazbu. U Beogradu smo pak došli do Borka, koji je vlasnik Jugovinila, jedne od najpoznatijih prodavaonica ploča na našim prostorima. U Skoplju smo pronašli Tošu Filipovskog, koji je među najvećim znalcima što se tiče jugoslavenske, a pogotovo makedonske glazbe. Izdao je niz knjiga na tu temu i njegov pristup skupljanju ploča je jedinstven, potpuno drugačiji od svih ostalih. On tome pristupa arhivistički, prikuplja čak i ploče koje ne sluša, odnosno žanrove koji ga uopće ne zanimaju, jer osjeća određenu osobnu dužnost sačuvati ih kao kulturnu baštinu, sve ih katalogizira, piše monografije... To bi, kaže Filipovski, trebao biti posao države, a kad država to ne radi, mora on. Na kraju sam u Zagrebu razgovarao s dečkima iz Hrvatske Funk Delegacije, Soul Baderom i Grivom, koji svake godine održavaju Funk konferenciju, a zanimljivo je kako je to jedan zaista velik kolektiv od čak petnaestak DJ-eva koji se bave samo time i vrte samo funk-glazbu.

Na koje sve načine oni dolaze do tih ploča, od kojih su neke prava rijetkost?

Najčešće preko svoje mreže poznanstava. Recimo, prijatelj od prijatelja zna da postoji taj neki "čudak koji skuplja ploče", a on je na tavanu pronašao hrpu ploča od djeda i bake kojih se želi riješiti. Tako se zapravo dolazi do najboljih otkrića, dakle slučajno! Jer danas više-manje svatko tko skuplja ili prodaje ploče zna koliko one vrijede. Postoji i web-stranica Discogs na kojoj možete pronaći prosječnu cijenu vjerojatno svake ploče koja je ikada izdana. Zbog toga se sada vrlo rijetko može dogoditi da pronađeš nekakav biser negdje u trgovini ili na sajmu a da osoba ne zna što prodaje i koliko to vrijedi.

Kao što ste rekli, mi zapravo i nismo upoznati s tim prvim valom funka na našim prostorima. Što ste tijekom snimanja filma saznali o počecima funka, kako se razvijao, tko su bili prvi izvođači?

Za početak moram napomenuti da jugoslavenski funk kao žanr, ovisno o tome koga se pita, ili postoji ili ne postoji. Neki smatraju da kod nas nikada i nije bilo tog nekog "jamesbrownovskog" zvuka nego se definicija mora proširiti pa u nju spadaju i soul, disco i svašta nešto. No, ipak, prva ploča koja se spominje kao sami početak takvog soul-funk zvuka je "LeTelephone" benda Elipse iz 1967. godine. Na A strani bila je obrada jedne francuske pjesme, a na B strani ta prva funky stvar koja se zvala "Za one što na licu nose bore". Zanimljivo je što je njihov pjevač Edi Dekenga bio iz Zaira, današnje Demokratske Republike Kongo, koji je u Beograd došao kao student na razmjeni. Nekako u to vrijeme pojavljuju se i Mladi Levi u Ljubljani s pjesmom "Deček in motor", koja je baš pravi primjer soula... Teško je biti egzaktan, ali mislim da za početak funka u Jugoslaviji možemo uzeti kraj šezdesetih godina, a potom se nastavlja i u sedamdesetima. Ono što je važno reći jest da i nema baš ploča koje su isključivo funk – možda su najbliži Zdenka Kovačiček ili Tihomir Pop Asanović – jer funk, zabavna i plesna glazba uvijek su bile rezervirane za te B strane singlica. Znači, poput Darka Domijana, pjevači pop-šlagera na A stranu stavili bi jednu stvar, a na B stranu nešto funky, plesno – za omladinu. To je bio slučaj i s Oliverom Dragojevićem i pjesmom "Što učinila si ti". Funk je zapravo bio iznimka, nešto što se pojavljivalo B strani. Tek u osamdesetima javlja se, recimo, Kineski zid, odnosno prvi bend Dine Dvornika i njegova brata Dejana, koji su snimili možda i prvi album potpuno posvećen funk-zvuku.

Bez obzira na to što ste rekli da funk nije bio među popularnijim vrstama glazbe, čini se da je ta produkcija svejedno bila golema?

Jest, ali u kontekstu, kada gledamo ukupnost jugoslavenske glazbe, funka i nema baš puno. Mislim da bi funk ili sve ono što "trpamo" pod funk mogao zauzimati oko dva posto produkcije tog doba. Meni je to zanimljivo gledati i iz kuta da to uglavnom i nisu autorske stvari, jer često je riječ o nekakvom, možemo reći, i oponašanju trendova koji su dolazili iz Amerike. I dosta je ludo kako su funk, dakle glazbu američkih crnaca niže klase, svirali neki bijelci srednjeg sloja u tamo nekoj nesvrstanoj Jugoslaviji.

Ako se ne varam, vi ste animator – kako ste se našli u dokumentarnom filmu?

Da, ja sam u stvari na Likovnoj akademiji završio animirani film, ali pronašao sam se u dokumentarizmu. Trenutačno radim i kao animator na dokumentarnom serijalu "Moderna vremena" o povijesti hrvatskog dizajna. Ta dva projekta, "Moderna vremena" i "Funk YU", doista su mi obilježila proteklu godinu i oba su mi jako draga, svaki na svoj način.

I "Funk YU", da se zaključiti iz trailera, ima animirane dijelove?

Tako je – ono što mene zanima u filmu jest upravo ta transmedijalnost, kombiniranje različitih rodova, od dokumentarnog, igranog, animiranog... Eksperimentalni miš maš! Producenti jako vole isticati da je "Funk YU" hibridni film, jer u njemu je i puno igranih dijelova i animacije. Od početka sam želio da to ipak bude malo drukčiji film i htio sam izbjeći klasični, "talking heads", govorni dokumentarac.

A utoliko je film, vjerujem, i kompleksniji. Koliko dugo već radite na njemu?

Punih pet godina sada već to traje. Prošao sam sve etape razvoja filma i financiranja preko HAVC-a. Prijavili smo ga na razvoj scenarija, pisali razne verzije, pa smo ga prijavili na razvoj projekta i malo se igrali s idejama, animacijom... Zatim smo napravili i montirali dva intervjua da vidimo kako bi to moglo izgledati i da bi na kraju dobili puno financiranje. I to je trajalo, kažem, pet godina, s tim da nas je korona jako usporila. Taman smo se na početku pandemije vratili sa snimanja iz Crne Gore, počeo je lockdown i ništa se više nije moglo. Imali smo planirana snimanja u Beogradu, Skoplju, planirali smo još otići u Nizozemsku, u Utrecht, na najveći sajam ploča na svijetu... No nastavili smo i montažu smo završili u ožujku i od tada intenzivno radimo na rješavanju glazbenih prava.

Dakle, ako se ne varam, crowdfunding kampanju pokrenuli ste upravo zato da biste uspjeli doći do sredstava za glazbena prava?

Osim toga moramo još napraviti kolor korekciju, mix zvuka, završiti do kraja neke animacije... Nedostaje nam još taj postprodukcijski dio, ali da, glazbena prava možda su najveća stavka u svemu tome.

Donatorima crowdfunding kampanje dijelite i neke vrlo zanimljive nagrade – što možemo dobiti u zamjenu za donaciju?

Bilo nam je važno da to ne budu samo puke donacije, već da donatori dobiju i neke "perkove". To je u crowdfunding kampanjama, recimo, u gaming industriji, najnormalnije. Donatori mogu dobiti i, primjerice, VHS kazetu filma – razmišljali smo hoćemo li ponuditi DVD ili Blu-ray, ali zaključili smo da to zaista više nitko ne gleda i da je bolje dijeliti VHS kazete! Nadalje, mogu se dobiti brendirane majice za ljude i slipmat za gramofon, pa onda i magneti s gradovima koje smo koristili u filmu te ulična ploča "Ulica jorgovana". Tu su još i verzija scenarija – za one koje zanima kako izgleda dokumentarac u pisanom obliku – te 1 na 1 razgovor sa mnom gdje možemo razgovarati o filmovima, glazbi, hrani, umjetnosti i svemu ostalome. Perk koji bih osobno volio istaknuti su ulaznice za premijeru i to je zapravo jedini način na koji će ljudi moći doći do karte za premijernu projekciju.

A znamo li već kada će biti premijera?

Najviše ovisimo o glazbenim pravima. To je jedna saga sama za sebe. Mislim da bi samo o tome mogli snimiti dokumentarni film! (smijeh) Uglavnom, premijera će svakako biti tijekom 2024. godine. I to što prije, nadam se! Trenutačno radimo plan za distribuciju i prijavljujemo se na svjetske A-festivale na kojima bismo imali svjetsku premijeru, pa nakon toga i zagrebačku. Naravno, uspješna crowdfunding kampanja uvelike će doprinijeti tomu da film što prije izađe.

Kako funkcionira traženje glazbenih prava? Pretpostavljam da je jako teško doći do nekih pjesama iz tih vremena...

Imamo tim od troje ljudi koji se bavi samo time i ulaze u trag tome tko ima prava, gdje su i kako to pravno riješiti. U filmu imamo nekih tridesetak pjesama. Samo jedna je iz 2020. godine i nju smo riješili s tri e-maila u roku od jednog dana. Sve ostalo je starije od 1984. godine i to je jako, jako složen proces. Ti ugovori koji su bili sklapani s glazbenicima tog doba su iz današnje perspektive vrlo neobični, danas vjerojatno nešto takvo ne bi prošlo. Jako puno izvođača do kojih moramo doći već su pokojni, a onda treba ući u trag nasljednicima koji najčešće međusobno i ne razgovaraju i to je cijela zavrzlama. A da ne spominjemo da nije riječ samo o Hrvatskoj nego i Srbiji, Makedoniji...

Bojite li se da do nekih pjesama nećete uspjeti doći?

Da, moram priznati. Ipak, samo su dvije stvari apsolutno ključne za razumijevanje filma, a to su "Ulica jorgovana" i "Zlatokosa" Darka Domijana. Bez njih film ne bi bio isti, tj. trebalo bi ga potpuno ispočetka raditi! Te su nam dvije pjesme najbitnije, ali u procesu smo dobivanja prava i za njih nemam straha. Međutim, ima nekih pjesama koje su mi jako drage i savršeno odgovaraju nekim scenama. Do jedne od njih je gotovo nemoguće doći. Nitko ne zna ni tko su izvođači na toj stvari, a izdavač te ploče, jedan mali label iz Srbije, također nema nikakvih informacija o tome. To je singlica koja se, koliko sam ja uspio shvatiti, dobivala uz jedan pornočasopis u Jugoslaviji (smijeh). Kao izvođač je naveden Orchestre La Vision, a singlica se zove, prikladno "Seksi ploča". To je potpuno luda priča i nitko ne zna ništa o toj ploči pa me malo strah da joj nećemo uspjeti ući u trag. Tako da bih ovim putem pozvao bilo koga tko ima ikakvu informaciju o "Seksi ploči" da nam se javi!