Na Zagreb film festivalu domaći headliner u glavnom programu je “Zbornica”, film redateljice Sonje Tarokić koji je nedavno osvojio posebno priznanje žirija filmskog festivala u Karlovim Varima. S 33-godišnjom redateljicom razgovarali smo o njezinu intrigantnom filmu koji nakon ZFF-a u redovnu kinodistribuciju kreće od 25. studenog.
“Zbornica” će u srijedu na ZFF-u imati hrvatsku premijeru. Kakve reakcije očekujete?
Jako me zanima kako će naša publika reagirati, to je uvijek najslojevitija reakcija koju dobijemo. Domaći ljudi razumjet će riječi pjesama, bolje će “čitati između redaka” dijaloga i shvatit će svaku lokalnu nijansu likova. Ovaj film sam radila za našu publiku sa željom da prenesem specifičnu emotivnu pozadinu cijele naše zajednice. I zato bih voljela da se upravo domaća publika najbolje zabavi, ali i najdublje utješi.
Jeste li očekivali uspjeh u Karlovim Varima?
Pratio nas je veliki interes i jako dobre kritike. S poljskom članicom žirija razgovarala sam o njezinu viđenju filma kao kinohita u njezinoj vlastitoj zemlji, zaista se nadam da ćemo i tu imati lijep odaziv. Najviše se pohvala ticalo kompleksnosti ovakvog ansambl-filma i atmosfere koju smo proveli kroz folklornu povezanost vizuala i glazbe. Ljudi su zaista osjetili univerzalnost ove priče, povezali su se s likovima bez obzira na to odakle su.
Film se, čuli smo, svidio i radnicima u obrazovanju.
Prošli tjedan na festivalu u Cottbusu glavnu glumicu Marinu Redžepović i mene zaustavila je na cesti ekipa filmofila među kojima su bili i prosvjetari. Dan ranije pogledali su film i htjeli s nama razgovarati. To nam se događa nakon svake projekcije filma. Prilaze nam gledatelji koji su se u filmu prepoznali i žele nam reći koliko im je značio. Moj je dojam da ljudi u “Zbornici” osjete istovremeno i silnu simpatiju prema individualnim naporima likova, ali i generalnu toplinu prema samom sustavu, prema tom tipu života i ideji da na posao ne idemo samo radi sebe samih.
Je li scenarij “Zbornice” nastao po istinitom događaju?
Film nije baziran na samo jednom (istinitom) događaju, već pratimo školsku godinu od jeseni do ljeta kao jedan životni ciklus zbornice. Međutim, mnogi su elementi radnje i odnosa preuzeti iz stvarnih priča, primjerice lik problematičnog profesora povijesti kojeg tumači Stojan Matavulj. Njegovo je ponašanje toliko uobičajena pojava da bi mi čak i djeca koja su glumila u filmu znala na setu prepričavati identične događaje iz svojih škola. No opet, baš kao i glavni lik pedagoginje, i on se na neki način nalazi u svima nama, možemo ga razumjeti kao čovjeka kojeg su pojele godine i suosjećati s njegovim “svi oko mene su budale” stavom. Htjela sam u filmu staviti naglasak na empatiju. Ovo je prvenstveno film o ljudima koji bi svi jako rado vidjeli to neko “bolje sutra”, kad bi ga barem mogli uopće više zamisliti.
Je li “Zbornica” metafora hrvatskog društva?
Za mene je zbornica uvijek predstavljala ogledalo same zajednice. Kako dublje ulazimo u odnose, tako se iz laganog humora polako selimo prema grčevitijoj i emocionalno zgusnutoj atmosferi, u kojoj žamor glasova i silina tuđih pogleda nikada ne staju. Glavna junakinja, pedagoginja Anamarija, istovremeno se silno želi uklopiti u svoju novu sredinu, no pokušava stvari pomaknuti naprijed pa se zbog tog unutarnjeg sukoba stalno upliće u probleme. Staje na žulj čovjeku za kojeg smatra da ne bi trebao predavati djeci, no time se zaplete u čitavu mrežu odnosa, prvenstveno s ravnateljicom koju tumači Nives Ivanković. Marina Redžepović koja tumači Anamariju nedavno je u razgovoru s publikom sjajno opisala priču filma – dok čovjek sam još nije naučio svoje granice, okolina će ga natjerati da ih prisilno postavi. Strašno me privlačila ta priča o sazrijevanju, o mladoj ženi koja mora prihvatiti da nije ni jača ni plemenitija od onih koji je okružuju, i pritom je smjestiti u tako konkretan, kulturno-simbolički nabijen ambijent.
Jeste li i sami u životu bili suočeni sa sličnom dvojbom, odustati od principa radi uklapanja u sredinu?
U filmu se glavna junakinja nikada ne povlači, već se mijenja i njezina perspektiva postaje sve zamućenija. Na slične načine sam se i ja znala opeći u odnosima i razočarati se u ljude oko sebe. Brojne situacije u filmu nastale su iz mojih stvarnih iskustava. Znala sam biti puna bijesa i osjećaja nepravde, ali isto tako sam znala osjećati sram i kukavičku potrebu da ostanem “nevidljiva” onda kada sam se možda trebala za nešto glasnije boriti. Mislim da naš film s empatijom progovara o obje strane medalje, i kako ponekad u životu oko jedne jedine rečenice izgovorene na poslu vodimo sami sa sobom grozomornu unutarnju borbu. “Uklopiti se” i postati dijelom zajednice ponekad znači dugoročno biti od daleko veće koristi nego sukobljavati se sa svakim na putu. To biranje bitaka jedna je od najbolnijih lekcija koja zatekne Anamariju kroz film.
U hrvatskom filmu sve je veći trend ženskih junakinja koje progovaraju o svojim unutarnjim, obiteljskim i profesionalnim problemima. Zbog čega je to važno za društvo u cjelini?
Na tematskoj je razini primjetno da se najčešće lokalne ženske likove smješta u obiteljsku, često dalmatinsku i(li) patrijarhalnu sferu, u naslijeđene nepromjenjive tradicije kojima se one pokušavaju individualno otrgnuti. “Zbornica” s druge strane donosi drugačiji, radnički okvir, i univerzalnu priču o dojmu da svakog dana trpimo daleko više nego što je pravedno. No pritom se pozicija protagonistice kao mlade žene pokazuje dodatno otežavajućom s obzirom na tip ljudi s kojima se mora boriti – koji ju upravo iz tog razloga tretiraju kao laku metu – pa vjerujem da će se u toj paradigmi pronaći brojne gledateljice.