Moj je život znao biti poput „crne kraljice“, one igre koje smo se igrali kao djeca. Kad se ona okrene, moraš ostati u položaju u kojem si se tom trenutku zatekao. Kad god bi mi se nešto dogodilo, ja bih se ukočila poput kipa, bojeći se da će nešto poći po zlu ili da ću donijeti pogrešnu odluku. Problem je u ovome: ako predugo stojiš u mjestu, to je tvoja odluka.
U specijalnom božićnom izdanju Charlieja Browna postoji jedan prizor u kojem Charlie Brown dolazi na konzultacije k Lucy, koja je postavila štand za psihijatrijske savjete za pet centi. Lucy se svojski trudi postaviti mu dijagnozu.
Ako se pacijent boji odgovornosti, onda sigurno ima hipengiofobiju. Ali Charlie Brown misli da to nije ono čega se najviše boji.
Lucy se dalje trudi odrediti što je posrijedi. Ako se Charlie boji da će pasti sa stuba, možda ima klimakofobiju. Ako se boji mora, ima talasofobiju. Ili možda gefirofobiju, strah od prelaska mostova.
Na kraju Lucy postavlja ispravnu dijagnozu: pantofobija.
Kada upita Charlesa je li u tome njegov problem, Charlie je pita u čemu se ta bolest sastoji. Odgovor ga šokira, a onda utješi.
Što je pantofobija? To je strah od svega.
Točno! To je ono od čega boluje Charlie Brown.
I ja također.
Kroz srednju školu sam prošla teturajući, a vodič mi je bio alkohol. Otišla sam na najbliži fakultet jer su me užasavali svi oni koraci koje bi zahtijevala prijava na sveučilište izvan Ravenne u državi Ohio, a potom odlazak od kuće i život u studentskom domu.
Svakoga dana putovala sam autobusom deset kilometara od Ravenne do Kenta, ne zato što je Sveučilište u Kentu dobra, solidna i dostupna državna škola, što jest bilo, nego zato što nisam mogla zamisliti kako bih mogla izvesti taj skok i otići na studij onako kako su otišle moje tri starije sestre i brat. Oni su otišli na Sveučilište države Ohio, jedno od najvećih sveučilišta u zemlji. U Kentu je moj svijet ostao malen i siguran. U kantini sam sjedila za stolom s ljudima iz srednje škole.
Nakon godinu-dvije na fakultetu, pala sam kemiju. Postala je previše teška, pa sam prestala pohađati predavanja. Tri puta sam promijenila smjer. A potom sam s dvadeset jednom godinom zatrudnjela i prestala studirati, a uz i prestala piti. Zatim sam prihvaćala razne poslove, od kojih mi ni jedan nije odgovarao. Bila sam sudska službenica. Tajnica u odvjetničkom uredu. Voditeljica ureda. Prevozila sam preminule u mrtvačnicu.
Što da učinim sa svojim životom? Budućnost me plašila. Onda mi je jednoga dana prijateljica s terapije predložila ovo: Samo učini korak, pravi korak.
I to je to?
To mogu.
Obično znamo koji je sljedeći korak koji treba poduzeti, ali on je tako malen da ga ne vidimo jer gledamo predaleko, pa pred sobom vidimo samo golem, zastrašujućiskok a ne malen, jednostavan korak. I zato čekamo. I čekamo. Čekamo kao da će nam se, poput crvenog tepiha, pred nogama odmotati nacrt s detaljnim planom djelovanja.
Čak i da se odmota, bili bismo previše uplašeni da na njega stupimo.
Htjela sam završiti studij, htjela sam raditi ono što volim umjesto posla koji sam morala raditi, ali koji studij odabrati? Čime ću ga platiti? I što će poslije biti moj posao? Toliko je pitanja ostajalo bez odgovora.
Jednoga mi je dana mama otkrila što može biti sljedeći, pravi korak.
– Samo nabavi katalog sveučilišnih kolegija – predložila je.
I to je to?
To mogu. Pa sam uzela katalog. Potom ga otvorila. Listala sam ga i flomasterom označivala kolegije koje bih voljela pohađati, samo zato što su mi bili zanimljivi, a ne zato što moram dobiti diplomu.
Sjela sam na pod u dnevnom boravku i listala stranicu po stranicu. Prvo sam, poput djeteta kojem je najdraži predmet u školi veliki odmor, obilježila gimnastiku, jahanje, hodanje i kampiranje u planini. Potom tečaj psihologije i likovne umjetnosti. Pa mnoštvo tečajeva pisanja. Prošla sam svaku pojedinu stranicu, čitajući opis svakog kolegija, dok nisam našla škrinju s blagom. Tečaj pisanja informativnih tekstova. Tečaj pisanja publicističkih tekstova. Tečaj pisanja za časopise. Tečaj reportaže. Čovječe! Prešla sam sve, od antropologije do zoologije. Kad sam završila, vratila sam se na početak kataloga kako bih vidjela koje sam kolegije najčešće obilježavala.
Tečajeve pisanja.
Pa sam se upisala na jedan kolegij pisanja. Pa na još jedan. I još jedan.
Kad ne znaš što dalje, jednostavno učini prvi sljedeći korak, sljedeću pravu stvar. To obično nije nešto veliko. Kao što reče E. L. Doctorow, pisanje knjige podsjeća na noćnu vožnju automobila. „Vidiš samo onoliko koliko osvjetljavaju tvoja svjetla, ali tako možeš proći cijeli put.“
Ta filozofija vrijedi i za život. Svjetla mojeg automobila osvjetljavaju samo sto metara ceste, ali tako ipak mogu doći sve do Kalifornije. Dovoljno mi je tek toliko svjetla koliko mi je potrebno za kretanje.
Na Sveučilištu u Kentu diplomirala sam novinarstvo kada mi je bilo trideset godina. Deset godina poslije dobila sam titulu magistra religijskih studija na Sveučilištu Johna Carrolla. Nikada nisam odredila da ću magistrirati. Da sam računala godine (pet), trošak (tisuće dolara) i godine provedene na predavanjima, u radu kod kuće, istraživanju (kasne večeri, vrijeme ručka, vikendi), nikada ne bih bila poslala onaj prvi ček za školarinu.
Samo sam se upisala na jedan kolegij, potom na još jedan i još jedan, i jednoga sam dana završila studij.
Slično je bilo s podizanjem moje kćeri. Nisam ni sanjala da ću biti samohrani roditelj svih osamnaest godina njezina djetinjstva. Moja je kći završila srednju školu u istome mjesecu kada sam ja magistrirala. Drago mi je što u vrijeme kad sam je rodila, kad mi je bila dvadeset jedna godina, nisam znala koliko će vremena, novca i žrtvovanja biti potrebno da je dovedem do dana kada je maturirala. Bila bih prestravljena.
Svako malo neki stručnjak izračuna koliko košta odgojiti dijete. Mnogo je to nula. Neće taj novac odvratiti buduće roditelje, jer kad bi tko izračunao sve vrijeme i energiju potrebne za podizanje djeteta, čovječanstvo bi izumrlo.
Tajna uspjeha – roditeljskoga i životnoga – leži u tome da ne računamo troškove. Nemojte misliti o tome koji vas još koraci čekaju. Nemojte zuriti u golemi ponor između starta i cilja. Zbog toga nećete moći poduzeti sljedeći mali korak.
Želite li izgubiti dvadeset kilograma, naručite salatu umjesto pomfrita. Želite li biti bolji prijatelj, podignite slušalicu umjesto da puštate da zvoni. Želite li napisati roman, sjednite i napišite jedan odlomak.
Bojimo li se velikih promjena, ipak obično imamo dovoljno hrabrosti za sljedeći, pravi korak. Jedan nevelik korak, potom još jedan. To je ono što je potrebno da bismo podigli dijete, završili fakultet, napisali knjigu, da bismo ostvarili svoje najsmjelije želje.
Koji je tvoj sljedeći, pravi korak? Nije važno koji je, samo ga poduzmi.