Čega se sjećate iz vlastitog puberteta? Šoka buđenja tijela, bure hormona, nesigurnosti u vlastiti izgled i pamet, potrage za mjestom koje vam pripada u obitelji, među prijateljima, u učionici, društvu? Ili svega toga zajedno?
Ma čega se sjećali, ma kakve traume i ožiljke nosili iz tog doba, ne može nadmašiti talijansku književnicu koja svoj identitet krije pod pseudonimom Elena Ferrante. Njen roman “Lažljivi život odraslih” (Profil, urednica Adriana Piteša, prijevod Ana Badurina, 129 kuna) ostavlja dojam kao da je osobno proživjela barem deset puberteta, kao da je imala priliku nekoliko se puta vratiti u vremenu i pokušati iznova.
Baš ovaj njen roman otkriva veliku tematsku rupu jer zapravo do sada uopće nismo čitali vrhunsku literaturu, namijenjenu odraslima, koja se na tako studiozan način bavi tim prvim (i važnim) koracima u svijet odraslih. Ovaj roman kvalitetom dosiže najbolje stranice koje je Ferrante ispisala u svom svjetskim slavnom serijalu “Genijalna prijateljica”, gdje su također najuzbudljiviji dijelovi oni posvećeni pubertetu i seksualnom buđenju.
I ovdje je jedan od glavnih “likova” njen Napulj, a jedna od važnih dionica priče sukob siromašnih i bogatih, ali ovdje ispričana kroz prizmu čovjeka koji se obrazovanjem uspio izdići s dna, gdje je ostavio ostatak obitelji, koji mu to nikada neće oprostiti. No Ferrante već u naslovu kaže sve – odrasli su lažljivi, što se u prvom redu odnosi na roditelje, čak ne toliko generacijski, koliko izdajnički kada su emocije u pitanju.
I doista pubertet je doba kada nam se otvaraju oči, kada nestaje onaj nevini dječji pogled na svijet. Te i takve “nove” oči i dalje u svom fokusu imaju one koji su nam najbliži i to je trenutak u kojem zaista padaju maske. Stoga odrastanje, jasno ovim romanom poručuje autorica, nije pitanje prve ljubavi, već pitanje prve izdaje. U njenu svijetu ona uvijek dolazi od roditelja. I ma koliko će biti zanimljivo čitati neki roman u kojem će izaći iz tog kruga, ovaj je baš – genijalno štivo.
