Prošlog ponedjeljka, 14. ožujka 2022. godine, u francuskoj veleposlaničkoj rezidenciji održana je svečana dodjela visokog francuskog državnog odličja Jasminki Poklečki. Ravnateljica Umjetničkog paviljona tako je i fizički ponijela odličje Viteza Nacionalnog reda za zasluge koje joj je još prošle godine svojom odlukom dodijelio francuski predsjednik Macron. Gospodin veleposlanik Gaël Veyssière, uručujući odličje u ime predsjednika Macrona, opširno je govorio o tim zaslugama, o njegovanju i intenziviranju kulturnih veza između Francuske i Hrvatske, nabrojivši i impozantnu listu velikih međunarodnih izložbi koje je Jasminka Poklečki kao ravnateljica Umjetničkog paviljona, ali i njihova autorica realizirala u proteklih osam godina svog mandata na čelu te ustanove, ali i u 25 godina svoje profesionalne karijere koju je započela kao kustosica u Galeriji Klovićevi dvori. O čitavom tom razdoblju govorila je i odlikovana Jasminka Poklečki, ispričavši čitavu ljubavnu priču s francuskom umjetnošću i kulturom koja je za nju počela već kad je s deset godina pročitala prvi roman Julesa Vernea. Slijedilo je otkrivanje ostalih velikih francuskih pisaca, potom skladatelja, pa filmskih autora, a tek na kraju, budući da u njezinu djetinjstvu i mladosti u Zagrebu i Hrvatskoj baš i nije bilo velikih izložbi francuskih autora, otkrila je slikare i kipare. Njezin posao, kojem se strasno predaje, tu je ljubav i vezu samo učvrstio.
Pomislio sam na početku razgovora provocirati pitanjem nakon kojih je sve hrvatskih odlikovanja i priznanja stiglo i ovo visoko francusko državno odličje, no pristojnije je da ipak ja sam u uvodu kažem kako za svoj predani rad i velike ostvarene projekte Jasminka Poklečki od Grada Zagreba i Republike Hrvatske nije dobila – ništa. No njoj je, kako mi je sama rekla, velika čast već i to što ju je Igor Zidić predložio za Nagradu Grada Zagreba 2018. godine za veliku izložbu posvećenu Vlahi Bukovcu i njegovu francuskom učitelju Alexanderu Cabanelu, kao i za cjelokupan njezin dotadašnji rad. Gospođi Poklečki ove godine istječe mandat na čelu Umjetničkog paviljona, sada nažalost zatvorenog zbog posljedica potresa. Ona će se, naravno, javiti i na novi natječaj, a sudeći po ovom razgovoru, letvicu je ostalim eventualnim kandidatima podigla jako, jako visoko.
Što vas se najviše dojmilo kod ovog visokog francuskog odličja, na kojem vam čestitamo, kao i u načinu na koje se ono dodjeljuje?
Shvatila sam koliko je Francuska dobro uređena i organizirana država kada širom svijeta, u svim zemljama, prati što i koliko pojedinci rade na promicanju francuske kulture, pa samim tim i te države. Po tome se vidi koliko se ta država brine o svojoj kulturi i umjetnosti i kako ih tretira kao francuski nacionalni interes.
Kolika je u našoj državi svijest o kulturi i umjetnosti kao nacionalnom interesu?
Pa, na primjer, kada bilo tko u Hrvatskoj dobije jedno ovakvo veliko i važno odličje, ja mislim da bi bila sasvim prikladna i primjerena čestitka od premijera, ili barem nekog ministra, a zašto ne i od predsjednika. Jer, o čemu se tu zapravo radi? O tome da u jednoj maloj zemlji, od koje samo Pariz ima trostruko više stanovnika, postoje ljudi iz različitih područja umjetnosti i kulture koji su već dobili tako visoko francusko odličje. Dakle, postoji jako puno kvalitetnih ljudi za koje se u ovoj zemlji jedva zna i da postoje. Ja sam kao ravnateljica jedne važne i istaknute institucije ipak prilično eksponirana, pa čak i državni vrh zna da postojim, ali to sigurno ne bi bio slučaj da sam samo "običan" kustos.
Koliko intenzivno surađujete s Francuskom?
Tek kada sam prošlog ljeta dobila obavijest da mi je predsjednik Macron dodijelio ovo odlikovanje shvatila sam kako sam stjecajem okolnosti u svojoj karijeri, uz sve ostale države poput Velike Britanije, Njemačke, Austrije ili Italije, najviše projekata realizirala upravo iz francuskih muzeja, da sam najviše surađivala s francuskim povjesničarima umjetnosti i da imam najveći broj prijatelja, umjetnika i kolega direktora muzeja i kustosa, upravo u Francuskoj. A zapravo je počelo dosta davno, na samom početku moje karijere, kada sam 1997. upoznala tadašnjeg direktora Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Nici Gilberta Perleina, s kojim sam kasnije uspjela dogovoriti izložbu suvremene hrvatske kiparice Božice Dee Matasić u njegovu muzeju, kad je u pitanju suvremena umjetnost, jednom od najvažnijih u Francuskoj, pa tako i u svijetu. A kada sam u Klovićevim dvorima, kao autorica, sa svojim kolegama pripremala veliku izložbu Julija Klovića, 2010. godine sam prvi put profesionalno, a ne samo kao posjetitelj, otišla u Louvre, na sastanak s voditeljem odjela fundusa grafike. Nikada neću zaboraviti trenutak kada mi je taj vrlo zanimljiv gospodin, nakon pola sata razgovora u njegovu uredu, rekao: "A sada idemo tamo gdje se čuvaju zlatne poluge." To je značilo u depoe s dragocjenim umjetninama, gdje su dragocjene već i same antikne vitrine u kojima se čuvaju, stolovi, lusteri... Poželjela sam da nikad odande ne izađem.
Je li bilo teško ishoditi tu posudbu Klovićevih grafika iz Louvrea?
To je bilo ravno čudu. Ja sam tada bila i u British Museumu, i u Kraljevskoj kolekciji u Windsoru, a svoje Kloviće posudili su nam i British Library, čuvena Biblioteca marciana iz Venecije i druge institucije. Zašto smo mi, iz male Hrvatske, sve to uopće dobili? Zato što je to bilo prvi put da je ikada igdje itko priredio retrospektivu Julija Klovića. Ravnateljima svih tih muzeja bilo je fenomenalno što se netko uopće upustio u tu avanturu. A važna je, dakako, bila i činjenica Klovićeva hrvatskog podrijetla.
Je li taj projekt bio vaš veliki, da tako kažemo, izlazak na međunarodnu muzejsku scenu?
Da. Ja sam na tom projektu doslovno ispekla zanat što se tiče međunarodnih izložbi i naučila kako uopće funkcionira ishođenje posudbi od velikih muzeja. U svemu tome shvatila sam da ništa nije nemoguće kada imate dobru koncepciju i dobar projekt.
Je li dobra koncepcija važnija i od novca?
Rekla bih da je to podjednako važno. U tom su procesu dva ključna elementa. Prvi je da najprije, na temelju koncepcije, ishodite posudbe, a drugi su sredstva za realizaciju. Ako njih ne osigurate, onda ste u velikom problemu. Jedno ne može bez drugoga.
Nije li to u našim uvjetima riskantno? Imate li, u trenutku kada napravite koncept i obratite se inozemnim muzejima sa zahtjevom za posudbe, uopće garanciju da će vam potrebna sredstva biti osigurana?
Nikada nisam imala nikakve garancije, ali, srećom, nisam se nikada našla u takvom problemu. Ali, otkako sam ravnateljica Umjetničkog paviljona, dogodio mi se obrnuti slučaj, da smo za jedan veliki projekt već imali osigurana sredstva od Ministarstva kulture i Grada Zagreba i još više od vlastitih sredstava i sponzora, a onda se dogodilo da je već zakazana velika međunarodna izložba samo osam mjeseci prije zakazanog otvaranja morala biti otkazana, odnosno odgođena. Ja sam u tom kratkom vremenu morala smisliti novu, i to ne bilo kakvu, nego međunarodnu izložbu, kako je i stajalo u ugovorima s našim sponzorima. I smislila sam je.
Dakle, niste vratili novac.
Ne. Samo sam sponzore, Grad Zagreb i Ministarstvo kulture, obavijestila da se ta izložba zbog tih i tih razloga neće moći održati i da ćemo umjesto nje prirediti drugu.
O čemu se konkretno radilo?
O velikoj izložbi Alexandera Caldera koja je trebala biti održana 2017. i posudba većine radova već je bila dogovorena iz velikih europskih muzeja poput Tate Moderna u Londonu, Ludwig Museuma u Kölnu, danskog muzeja moderne umjetnosti Louisiana i Peggy Guggenheim iz Venecije. No tada se pojavio problem s pariškim Centrom Georges Pompidou iz kojeg me je kolega ravnatelj Bernard Blistene obavijestio da iste radove, koje smo mi tražili za izložbu, traži i jedan francuski nacionalni muzej kojem su oni, naravno, kao nacionalna institucija morali dati prednost. I ja bih napravila isto na njegovu mjestu. Zamjenske radove nisam htjela jer se nisu uklapali u moj koncept pa sam odlučila da ćemo radije izložbu odgoditi za 2019. godinu, kada je i održana. No u svakoj nesreći ima i sreće, a za mene je to bio odlazak u francuski grad Rodez koji nam je tada "preoteo" Calderove radove iz Pariza. U direktoru tamošnjeg muzeja Musee Soulages našla sam još jednog sjajnog kolegu i suradnika.
A kojom ste izložbom u Zagrebu nadomjestili Caldera i kako ste to objasnili sponzorima?
Sa svojim prijateljem Olivierom Kaeppelinom, koji je tada bio ravnatelj prve velike francuske privatne Zaklade Maeght u Saint-Paul-de-Venceu, koja ima jednu od najvećih i najvažnijih kolekcija umjetnosti 20. stoljeća, dogovorila sam izložbu "Strast stvaranja" koja je održana u terminu odgođenog Caldera. Pripremajući pak tu izložbu, opet sam imala veliku sreću i čast upoznati Adriena Maeghta, današnjeg vlasnika i sina osnivača zaklade Aiméa Maeghta. To je fascinantan čovjek koji danas ima 92 godine, a prijateljevao je s najvećim svjetskim umjetnicima poput Picassa, Braquea, Chagalla, Matissea, a ja sam se opet pitala sanjam li kad smo u njegovoj rezidenciji večerali pod platnima svih tih velikana. Za "Strast stvaranja" dobili smo najveća remek-djela iz te fantastične zbirke s dovoljno slavnih imena koja su sponzorima bila još poznatija od Caldera.
Upravo ste dali odličan primjer važnosti kontakata u umjetničkom svijetu...
Meni nikada nijednu izložbu nije dogovorilo ni Ministarstvo kulture, ni Grad Zagreb, niti bilo koje veleposlanstvo. Meni to nikada nije trebalo. Sve naše međunarodne izložbe dogovarala sam sama, na temelju osobnih profesionalnih kontakata i poznanstava. Ako se, na primjer, zateknem u Londonu, meni je najnormalnije javiti se kolegama u Tate Modernu. Ili, ako sam u Parizu, javiti se tamo kolegama. I zapravo bi to tako trebalo i biti.
Koliko je u svemu tome važna osobnost i karakter?
Komunikativnost je jako važna. Što mogu, baš volim pričati (smijeh). Upravo me taj moj karakter odveo, baš na primjeru suradnje s Francuskom, od prvih troje ljudi koje sam upoznala do drugih petero, pa do desetero i tako dalje. Tek sad, kad sam sažimala svoj odnos s Francuskom, shvatila sam koliko je brzo rastao taj krug ljudi s kojima sam povezana. A da ne govorim koliko su elokventnost i moć uvjeravanja važni u pridobivanju sponzora.
Je li to i pedagoški talent jer vi, zapravo, prvo predavanje o važnosti neke izložbe držite sponzorima?
Da, i to najjednostavnijim mogućim riječima i na način razumljiv svakom čovjeku. Na taj sam način, primjerice, postigla da Ina od 2014. do 2019. bude generalni sponzor svih naših velikih međunarodnih izložbi, osim u slučaju Rodina, čiju su izložbu u Umjetničkom paviljonu priredili ravnateljica Muzeja Rodin iz Pariza Catherine Chevillot i moj cijenjeni kolega Andro Krstulović Opara, a sponzor je bila Société Générale Splitska banka.
Je li tako bilo i prije vašeg dolaska?
Ne. Ja sam došašvi u Paviljon sredinom 2013. zatekla kuću bez stalnih sponzora, bez stalnih medijskih pokrovitelja i bez međunarodnih izložbi, za koje držim kako ih Paviljon mora imati. Tako da sam ja u svojoj kandidaturi za ravnateljicu bila navela već dogovorenu izložbu Joana Miróa, kao što ću i sada u prijavi na novi natječaj navesti izložbe koje sam već dogovorila za sljedeće razdoblje.
Čekajte, ovo za sljedeće razdoblje mi je jasno, ali kako ste bili dogovorili Miróovu izložbu prije nego što ste uopće znali hoćete li postati ravnateljicom Umjetničkog paviljona?
To se tako radi i ne mislim da govorim nešto posebno. Uvijek ponavljam da je najnormalnije da osoba koja želi postati, recimo, ministar bilo kojeg resora, najmanje dvije godine prije izbora na kojima će se natjecati mora već izraditi svoju viziju i strategiju za to područje.
Dakle, čim ste se odlučili prijaviti na natječaj, počeli ste se ponašati kao da već jeste ravnateljica Umjetničkog paviljona?
Upravo tako. Na posao sam stigla s već dogovorenim izložbama Miróa i Giacomettija. Tako i sad već imam dogovorene tri međunarodne izložbe za vrijeme dok se i kada se Paviljon ponovno otvori. Mislim da je to normalno i da je to pravi način, a ne da, kao kod nas, na primjer, netko tek nakon što bude izabran počne razvijati svoju strategiju. Too late, rekli bi Englezi...
Ambicioznosti vam također ne nedostaje, zar ne?
Apsolutno. Tko god kaže da nema ambicija, to može reći samo iz dva razloga. Ili nije napravio ono što je želio ili nije napravio ništa. Osoba koja nije ambiciozna nema što tražiti na mjestu ravnatelja muzeja. Naravno da sam ambiciozna, kao što treba biti i svaki umjetnik koji želi svoja djela predstaviti svijetu.
Zadovoljni ste do sada ostvarenim?
U velikoj mjeri jesam. Došavši u Umjetnički paviljon, ja sam mu odlučila vratiti sjaj i slavu koju je imao u vremenu dok ga je vodila gospođa Lea Ukrainčik koju iznimno poštujem. Moj prethodnik se više bio usmjerio na domaću suvremenu umjetnost. To ne da nije loše, nego je za svaku pohvalu. Ali ne može se zanemariti element međunarodnih izložbi, naročito u jednoj ovakvoj kući. Taj standard morao bi ovdje postati nepisano pravilo. Meni je inače neprihvatljivo da su međunarodne izložbe izostavljene iz izložbenih programa velikih hrvatskih muzeja, kao što mi je neprihvatljivo i da veliki hrvatski muzeji ne promoviraju hrvatsku umjetnost u inozemstvu. Moja ulica nikad nije jednosmjerna, nego dvosmjerna, kao što nije ni moj odnos i suradnja s Francuskom, što sam i rekla na dodjeli odlikovanja. Nije slučajno što nekolicina francuskih kolekcionara danas u svojim zbirkama ima djela hrvatskih umjetnika ili što je nekolicina francuskih galerista upoznata preko kataloga s radovima nekolicine hrvatskih umjetnika. A upravo sada, zajedno s kolegom Brankom Franceschijem, radim na velikoj izložbi iz razdoblja modernizma koju bismo 2025. godine predstavili u Parizu. To će biti veliko predstavljanje hrvatske moderne kroz radove četrdesetak umjetnica i umjetnika.
Postoji li interes za komparativnu izložbu Bukovca i Cabanela u Francuskoj?
Imala sam već dogovor s ravnateljem Muzeja Fabre, s kojim također odlično surađujem, da dio Bukovčevih djela bude tamo izložen 2020. godine. Imali smo već i termin izložbe. Nažalost, to je odgođeno zbog korone, ali ta je mogućnost još uvijek otvorena. Međutim, posljedica pandemije je i ta da su njihove vlastite izložbe i projekti odgođeni pa su sve morali reprogramirati i sada do 2024. nemaju termin za Bukovca.
Kad će biti ponovno otvoren Umjetnički paviljon?
To u ovom trenutku još nitko ne zna.
Kako onda u takvim uvjetima išta možete planirati?
U takvim okolnostima, sada kada smo zatvoreni, ja to vrijeme nastojim maksimalno iskoristiti za predstavljanje hrvatskih umjetnika u inozemstvu. Tako smo veliku izložbu "Zagreb grad umjetnica", koju je kod nas potres "zatvorio", održali u Trstu, a za nekoliko mjeseci očekuju nas još dvije izložbe u Italiji. Ponovno u suradnji s tršćanskim Museo Revoltella, tamo ćemo održati izložbu "Novo hrvatsko slikarstvo – između apstrakcije i figuracije". To će biti promocija baš suvremenih hrvatskih autora, koju također radim zajedno s kolegom Franceschijem, a u Muzeju moderne umjetnosti u Milanu također ove godine održat ćemo izložbu Emanuela Vidovića s njegovim ikoničnim najvažnijim djelima. Vidović je dobar dio života bio vezan uz Italiju, školovao se i živio u Veneciji, pa i u Milanu, gdje je prvi put izlagao, a i oženio se Talijankom. Nakon svih tih godina provedenih u Italiji, vratio se u Split, gdje je i umro. U činjenici da djela Emanuela Vidovića nakon njegove smrti nikada nisu otišla nikamo izvan granica Hrvatske ja vidim tragediju tog najvećeg slikara hrvatske moderne. Ja sam to spoznala kada je 2018. Igor Zidić kod nas radio veliku Vidovićevu retrospektivu. To je predivno slikarstvo i ja sam sama sebi rekla da moram napraviti sve da Vidovića promoviram u Europi. I za tu izložbu već smo imali termin 2020., no odgođena je zbog korone pa smo za ovu godinu dobili novi termin.
Netko bi vas sada mogao pitati kakve veze ta izložba ima s Umjetničkim paviljonom, jer opet radite mnogo više nego što se očekuje od ravnateljice ustanove koja ima nesreću biti zatvorena zbog potresa.
Ja jednostavno mislim da svaki ravnatelj, a naročito nekog od velikih hrvatskih muzeja ili galerije, mora raditi na promicanju hrvatske umjetnosti u inozemstvu. Ako to ja govorim, ne mogu sebe iz toga izuzeti. Sve je to moj posao, jednako kao i vođenje hladnog i stručnog pogona Umjetničkog paviljona, naročito u ovom trenutku obnove kojom sam najviše obuzeta, zajedno s Gradskim uredom za kulturu i za prostorno uređenje. A ne čekajući početak kompletne obnove, mi smo sami, pribavivši gotovo pola milijuna kuna donacija, već obnovili četiri ugaona tornja Paviljona kojima je prijetilo da se uruše od svakog novog podrhtavanja, što bi uništilo i čitavu zgradu.
Je li produljenje roka za početak obnove sredstvima iz europskog fonda solidarnosti spas i za Umjetnički paviljon?
To je jako važno i da se to nije dogodilo produljio bi se rok obnove mnogih ustanova. Gledam što se sve piše po Facebooku i mislim da ljudi nisu ni svjesni koliko je važno što smo dobili to produljenje. A budući da sam dobro upoznata s uvjetima za korištenje tih sredstava, koja smo u vrlo detaljnoj knjižici dobili potpisujući ugovor, jako dobro znam koliko je bilo teško dobiti to produljenje.
Za kraj, što ima novo na Žumberku, gdje je vaša djedovina, i kojem posvećujete većinu svog slobodnog vremena i strasti?
Novo je to da nema pomaka u stvari staroj dvije godine, a to je da samo od nadležnih tražim da se zakrpaju rupe u asfaltu "žumberačke magistrale" u dužini od 35 kilometara kako bi ljudi koji žive na istočnom dijelu Žumberka mogli sigurno doći od točke A do točke B.