Prije 39 godina grupa Film objavila je album "Signali u noći" 1985., na kojoj se nalazila i uvodna pjesma "Rijeke pravde", koja je ovih dana postala sveprisutna u domaćem javnom prostoru kao izborni slogan SDP-a na skorašnjim parlamentarnim izborima. Šteta je da, čini se, samo ovakva politička događanja mogu zainteresirati lijenu domaću masovnu publiku za odličnu rock-pjesmu, koja inače tavori u arhivi sjećanja kao i mnoge druge.
Prema objavljenim podacima njezin autor Jura Stublić u međuvremenu je zaradio dodatnih 23 tisuće eura, koliko mu je SDP platio za korištenje pjesme (do sada). Možda i na nagovor Zorana Milanovića, poznatog po tome da redovito citira pop-pjesme iz povijesti, mada njihovo značenje često krivo i banalno tumači, pa je to možda i njegova izmišljotina.
Što se mene tiče, Stublić zaslužuje i dvostruko veću zaradu, jer ponudio je efektan ready-made "šlagvort" političkoj kampanji dotad pogubljene političke stranke koja je upravo u toj njegovoj metafori pronašla " to što želi reći". A za to joj je trebao jedan od najboljih rock-pjesnika koje je domaća scena imala. Nije prvi put da se ovakve pjesme "apdejtaju", što se događa i u svijetu, i svojim značenjem pomažu novim korisnicima jednostavnije poručiti publici što misle.
Rock-pjevači daleko su sposobniji u kontaktu sa širokom publikom, to im je posao, pa ne čudi da se političari "šlepaju" uz njih kad im je to potrebno i koriste pjesme koje zbog emocionalne prtljage puno bolje dolaze do publike nego odavno izraubane floskule političara i raznih dnevnopolitičkih falš-špilera.
"Rijeke pravde" podsjećaju nas na (posljednje) vrijeme domaćeg rocka iz vremena Jugoslavije, kad je bilo bitno biti aktualan, kad su se lovile reference i poveznice s modernim u svijetu i kad su se u sumraku novog vala najbolji autori poput Jure Stublića u stvarnom vremenu referirali na friške svjetske modele rock-bendova u dolasku.
Ovom prilikom radilo se o U2, čiji je četvrti album "The Unforgettable Fire" iz 1984. bio otkriće mnogima, a pogotovo jer je stigao nakon albuma "War" i poznatog koncerta Red Rocks održanog na planini pokraj Denvera. Rijetke videokasete s njegovom snimkom tad su se kod nas izlizale od gledanja na prvim VHS uređajima. Bilo je to zanimljivo vrijeme kad smo bili u suglasju sa svijetom, kao i Jura Stublić koji je i prije famoznog nastupa U2 na Live Aidu (1985.) ili albuma "Joshua Tree" (1987.) i svjetske histerije oko tog benda shvatio zašto su (bili) veliki.
Upravo pjesma "Rijeke pravde", kao i naslovna "Signali u noći", najveći hit "Pjevajmo do zore", ili "Njeno ime je tajna", "Gorim u vatri", "Nevidljivi prsten", Sestra noć", govorili su o Stubliću kao izvanserijski talentiranom autoru i Filmu kao grupi koja je uspijevala eteričnu "pravdu" i začudnu duhovnost na tragu poetike U2 smjestiti u format domaćih rock-pjesama, prije negoli je rock-pjesme kod nas pomeo val novokomponiranih narodnjaka osamdesetih, što je trend koji traje do danas.
Tada je bilo drukčije i svi su se (još) trudili biti moderni. Bila je to posljednja originalna postava grupe Film u kojoj je bubnjara Piku Stančića zamijenio sjajni Dražen Šolc, mada se sjećam da sam gledao njihov koncert u povodu promocije albuma, čini mi se u zagrebačkom SKUC-u, na kojemu je umjesto Mladena Juričića-Maxa koji je nakon snimanja albuma otišao iz benda gitaru svirao Robert Krkač.
Bio je to logičan nastavak razvoja grupe Film; nakon sjajnog prvog albuma – jednog od najboljih u povijesti domaćeg rocka, na kojoj je Stublić uz Štulića bio ponajbolji komentator života u Zagrebu – pa zatim nedostižnog mini LP-ja uživo iz Kulušića, stigla je pesimistična i "mutna", ali odlična "Zona sumraka", s naslovnom pjesmom koja bi puno bolje objasnila današnje vrijeme i nevrijeme. Nakon negativnih kritika inače odličnog albuma – jednog od prvih ne kojemu se nije gurala glava u pijesak nego govorilo o problemima, ali prerano – Stublić je shvatio da se od njega očekuju optimistične himne poput "Zamisli život u ritmu muzike za ples", "Kad si mlad" i "Zajedno", pa je idući album "Sva čuda svijeta" predstavljao povratak vedrijim, optimističnim temama, da bi upravo "Signali u noći" pokazali dobar balans između optimizma, nade i svijesti o problemima oko nas.
Danas se takvim iskrenim autorskim ispovijedima više nitko ne bavi, glavno je da se pjesma "vrti" po digitalnim platformama i postane viralna, a ozbiljnije stvari ostavljene su po strani. Nije čudno da je netko danas opet iskopao "Rijeke pravde", samo je to učinio 40 godina prekasno, iako izvanvremenska supstanca pjesme može biti upotrebljena bilo kada, pa i sada.
No, nitko se u općoj današnjoj zavrzlami oko pjesme "Rijeke pravde" nije potrudio barem navesti nastavak teksta Stublićeve pjesme u kojem se on nakon optimističnog refrena izravno pita "kakve nam darove donose". A baš to ključno je pitanje koje su svi previdjeli. No uskoro ćemo dobiti odgovor jesu li nas opet preveslali i jesu li krivo shvatili poruku pjesme, nastale davno prije negoli su današnji protagonisti domaće političke scene počeli misliti svojom glavom.