Kapetan Phillips” Paula Greengrassa već je stekao epitet jednog od najboljih filmova godine i filma koji bi glavnoj zvijezdi Tomu Hanksu svakako trebao osigurati nominaciju za Oscara, ako već ne i samu nagradu. Vi koji mrzite spomenutog, nemojte tu odmah prestati čitati tekst jer je “Kapetan Philips” sve samo ne ono što smatramo tipičnim “filmom Toma Hanksa” (kao što to nije bio ni “Forrest Gump”).
Uostalom, osim što sintagma “Hanks za Oscara” možda navodi na pogrešnu percepciju kakav bi film “Kapetan Phillips” mogao biti – dakle, tipična hollywoodska oskarovska limunada – ona u bitnoj mjeri podcjenjuje sve druge elemente po mnogočemu izuzetnog filma, pa i karakter glume same zvijezde.
Pomaknuta realnost
Na početku odmah razjasnimo – da, Hanks je doista odličan i nimalo nalik svojim drugim dramskim ulogama, a još manje “ljigama” iz romantičnih komedija. I tu bismo trebali prestati razgovarati o predrasudama, ali prije nego što se pozabavimo samim filmom, osjećam potrebu otvoriti drugu temu koja također dolazi iz dugogodišnjeg izlaganja nezaštićenog gledatelja hollywoodskom boflu, a s čime bi pojedini gledatelji u slučaju “kapetana Phillipsa” mogli imati problema. Naime, hollywoodski su nam spektakli svojim superjunacima toliko pomaknuli percepciju realnog da nam u kinu više nije neuvjerljivo kada lik skoči s tridesetog kata na automobil u pokretu i preživi, ali nam takvom može ispasti sekvencija u kojoj četvorica naoružanih bosonogih somalskih pirata najobičnijim ribarskim čamcem presretnu tehnološki visokoopremljen tanker i zavladaju njegovom daleko brojnijom posadom (doduše, nenaoružanom).
U svakom pristojnom hollywoodskom spektaklu ova bi situacija bila dječja igra za koju ne bi trebalo zvati Stallonea ili Willisa, uz nešto scenarističke magije to bi brzo i efikasno mogao riješiti i Steve Urkel. No zaključili smo već da “Kapetan Phillips” nije tipičan hollywoodski uradak pa se u njemu otmica događa upravo ovako (nevjerojatno) kao što je opisano, čime film donosi i relativno zanimljiv uvid u to kako zapravo djeluju somalski pirati (barem u vrijeme dok tankeri nisu imali naoružane zaštitare).
Dakle, “Kapetan Phillips” snimljen je prema stvarnom događaju kada su četvorica pirata, nakon što nisu uspješno izvela otmicu tankera, uzela za taoca njegova kapetana i zatvorenim čamcem za spašavanje krenula s njim prema somalskoj obali tražeći za oslobađanje deset milijuna dolara. Već su scene na tankeru pune mučne i oštre atmosfere u kojoj suhonjavi šef pirata Muse (izvrsni Barkhad Abdi za kojeg je teško povjerovati da je glumac, a ne terorist) pokušava, unatoč eksplozijama nervoze sebe i svojih partnera, prikazati da se radi “samo o biznisu”, a Phillips krajnjim naporima glumi opuštenost i provodi strategiju koju u takvim situacijama nameću pravilnici.
Međusobno poštovanje
Scene u kojima dva kapetana pokazuju određenu dozu respekta jedan prema drugome, ali obojica imaju uloge i ciljeve koji se od njih očekuju, izuzetno su realistične i efektne, a postaju još intenzivnije kada se Phillips nađe kao talac na putu prema Somaliji.
Do tog trenutka u slučaj njegova spašavanja već se uključuju američka vojska i specijalci, ali akcijski element priče koji će riješiti cijeli slučaj sveden je na minimum; do samoga kraja Greengrass vodi priču kao koloplet emocionalnih, socijalnih i političkih konteksta. Hanksu kapa do poda, ali upečatljivost koju Greengrass postiže doziranjem i nijansiranjem tih raznolikih aspekata priče ponajprije je razlog koji “Kapetana Phillipsa” čini izuzetnim i velikim filmom.