Staro pravilo da najčvršći oklopi čuvaju najnježniji i najfiniji sadržaj doslovno se može primijeniti na sve, od rakova do ljudi. No unatoč tome malo je tko na temelju njegova dosadašnjeg rada očekivao da će Damir Karakaš napisati ljubavni roman. A "Potop" (Oceanmore, urednica Gordana Farkaš-Sfeci, 15 eura) između svega ostalog je i to.
Vraća se na ovim stranicama Karakaš u svoju rodnu, prekrasnu, ali i nemilosrdnu Liku, opet smo u opasnom vremenu kada počinje Domovinski rat, ali njegovi bjegovi u Zagreb ovdje pričaju jednu posve drugu priču. Onu o unaprijed izgubljenim ljubavima. Njegov junak razapet je između mogućeg novog početka, ljubavi koja ga ispunjava na posve nove načine, ali za koju osjeća da mu klizi kroz prste, ali i teškim osjećajem gubitka jer u Parizu mu je ostalo dijete, malena kći i njezina majka koja čini baš sve što može da ih razdvoji.
Po svemu osim po tom lirskom elementu ovo je tipičan Karakaš, roman koji doslovno osvaja njegovom škrtom rečenicom. Na prvi se pogled čini da je svaku riječ izvagao barem stotinu puta, a u onome što je ostalo leže veličanstveni svjetovi. Tako opisi neke jadranske plaže ili ličkog rova nad kojim fijuču granate kojima počinje rat teku u suglasju s idiličnom prirodom koja kao da se ne može načuditi ljudskoj gluposti jasno detektiraju stanje duše glavnog junaka, njegove borbe, izgubljenosti i strahove.
Jasno je da je život u idili, što morskoj, što ličkoj, bio i ostao mračan, najmračniji za one koje ljudi oko njih zaključe da su najslabiji. Ovdje je to priča ujaka glavnog junaka koji čak ni kada se pojavi s jedinim ozbiljnim oružjem koje cijelo selo posjeduje ne može preokrenuti što njegovi sumještani misle o njemu, a to ga dovodi u novi slom.
"Potop" je vrh Karakaševih (recimo to tako) ličkih, tj. zavičajnih romana, ali i sam vrh njegova stvaralaštva. Cijeli (neveliki) roman prate i njegovi autorski crteži, koji dodatno objašnjavaju taj ljudski mrak koji postoji u svima nama unatoč ljepotama, unatoč prirodi... Mrak koji je toliko dominantan u ljudskim genima.