Nije uopće bilo za očekivati da će film s potpisom Yorgosa Lanthimosa biti konvencionalan, uobičajen, namijenjen za širu publiku. A opet, s druge strane, upravo fama koja se stvorila oko njegovih uradaka, kao i činjenica da njegove filmove uglavnom prati reputacija onih koje ne može svatko razumjeti, mami gledatelje. Jer, svi žele biti dio ekskluzivnog dijela publike koja razumije Lanthimosa. I sa svakim novim filmom, uvijek se svi iznova iščuđavaju koliko je redatelj uvrnut, groteskan, konceptualan, a na kraju, koliko je i – prepretenciozan. I donekle je u redu biti pretenciozan ako ta stvaralačka estetika donosi neki smisao. Ljepotu. Vrijednost. "Jastog" iz 2015. je donio kritiku upakiranu u satiru i sjajan crni humor; "Ubojstvo svetog jelena" dvije godine nakon svojevrstan je hibrid Kubrickove i Hanekeove estetike; "Miljenica" (2019.) s Emmom Stone pokazala se kao istovremeno i raskošna i bizarna povijesna drama; "Uboga stvorenja" pak jedan su od najboljih filmova prošle godine. Film je to koji je u cijelom svijetu lanthimosovske uvrnutosti uspio donijeti pogled na svijet kroz djetinje nevine i naivne oči, a uz to još cijelu priču o "ubogoj" Belli Bexter učiniti i toliko duhovitom.
No, što je s "Kinds of Kindness"? Triptih je to međusobno nepovezanih priča u kojima svoje uloge pronalaze Lanthimosovi miljenici: Emma Stone, Willem Dafoe i Jesse Plemons. U prvoj priči Dafoe i Plemons su u odnosu šefa i zaposlenika, ali više od toga, u nekom izopačenom odnosu dominantnog i submisivnog. Šef Raymond (Dafoe) kontrolira doslovno svaki aspekt Robertova (Plemons) života: od toga kad će se probuditi, kad će voditi ljubav sa ženom, u koliko će sati popiti viski… Sve se mijenja kada Robert odbija poslušnost na krajnje nemoralno "moranje".
Druga je priča o policajcu Danielu (Plemons) čija je supruga Liz (Stone), koja se bavi istraživanjem mora, zaglavila na otoku usred oceana. Kada se ipak vrati doma živa i zdrava, Daniel je paranoično uvjeren da to ipak nije ona. Treća priča je o sektašima koji su u potrazi za proročanskom ženom koja oživljava mrtve. Traže je upravo Emily (Stone) i Andrew (Plemons). Sve tri priče se, naravno, zakompliciraju. No, kada se kod Lanthimosa priča zakomplicira, to sklizne u potpuno bizarne svjetove. Iako se može staviti znak jednakosti uz "Kinds of Kindness" s jedne strane i neosporivo lijepe kadrove, nepogrešivu režiju i vrhunske glumačke izvedbe s druge, ono što nedostaje jest upravo – smisao. "Kinds of Kindness" je potpuno besmislen film. Izgleda kao da je stvoren samo zato što mu se (Lanthimosu) može. I to je legitimno. Zaradio si je takvu reputaciju zbog čega čak i ova surealna količina mračnjaštva i sociopatsko-psihopatskih scena prolazi kao nešto što je i više nego zanimljivo pogledati. U svakom slučaju, daleko od Lanthimosova najboljeg filma.