Bilo je to buđenje što ga obično pripišem trenutačnu, vrlo glasnu zvuku..., a kada se prenem usred zaglušne tišine: praska je nestalo, san mi razbijen kao posuda za cvijeće što je pala s petoga kata. Uspravio sam se u postelji, svjestan čudne bezvučnosti, kao da se zatekoh u savršeno izoliranoj sobi. A onda mi se njezina pojava kristalizirala kao djelomice teleportirana, izronila iz polumraka kakvu je u snu vidjeh: u odlasku niz opatijsku Slatinu prema Adriaticu, haljine razigrane povjetarcem s mora, kose u svjetlucavu slapu niz desno rame, leđa uzdrhtalih od plača što ga nije uspijevala zatomiti. Gledao sam je minutama, pitajući se ne korača li u mjestu – nije izgledalo da se udaljava… umalo je zazvah, ali mi Karmen! ne siđe s usana ni kao šapat. Bljesnulo mi je: još uvijek sanjam, ona me napušta u snu-u-snu iz koga se ne mogu vratiti u prvi... u kojem je možda i nema. Karmen! Karmen!... želja da je dozovem nikako da se prometne u glas, a onda sam ustao, ispružio ruku da bih je spustio na njeno rame – i vidio svoje prste kako zastaju na pedalj od njenih leđa, kao da me vrelina kojom zrači odvratila od dodira. Karmen! konačno sam čuo svoj hrapav šapat... a u tom času nestalo je nje i lahora što joj je povijao kosu, česminā pored kojih je koračala, igre ulične rasvjete na zidu moje sobe – a vratili se uobičajeni noćni zvuci: kloparanje vlaka preko mosta, staccato automobilskog prometa, dernjava balavurdije iz narodnjačkog kluba. Karmen! konačno sam izgovorio poluglasno; mračna mi je praznina odgovorila gutanjem jèke.
Vratio sam se u krevet uzrujan slutnjom da mora postojati ozbiljan razlog njenoj objavi u mom snu, i nadalje zbunjen nesviješću o stvarnom stanju: jesam li se probudio ili tumaram snom (koje razine?), kao hologramom u rasulu. A Karmen?... Što je ostalo nedorečeno u našem odustajanju od isklesavanja moaija, uzaludna nastojanja da okamenimo dosegnutō dok smo se prepoznavali, trgali između osjećaja da jedno drugom odgovaramo na gustu topografiju dodirnih točaka i spoznaje da nam silno manjka umijeća za pomirenje temperamenata. Ili smo kazali previše, ubili smisao možda-neuništivog među nama opsesijom da svaku nijansu istražimo do uvjerljiva uzroka... sve opremimo kartončićem kakav se vješa o palac mrtvaca u institutu za patologiju? Karmen me pratila do kasnih sati: viđao sam je gdje nije mogla biti, čuo njen glas u žagoru na Trgu... pa sam se sjetio priča o onima koji su se bliskima javili u času smrti; Andrija Knezović ugledao je nestaloga brata pored Onofrijeve česme, izgubio mu se u vratima od Pila, dok je taj (što će doznati mnogo kasnije) umirao u Argentini. Ali, Karmen me nije podsjetila na sebe, pa iščezla, nego došla kao da kani ostati! Predvečer, usplahiren kao i svime neobjašnjivim, počeo sam se pitati vidi li i ona mene; čuo sam ispovijedi ljudi koji su sanjali one kojima su se sami u snu javljali, a od djetinjstva se pitam događa li se tako i sa snovima na javi? Karmen... vidljiva, a nedohvatljiva, toliko me uznemirila da sam počeo strahovati od novoga sna u noći što se spuštala obremenjena naoblakom s juga i prvim kapima listopadske kiše. Nije mi bilo do jela, samo sam skuhao čaj: mješavinu assamskoga i earl greya, kakvu smo ispijali u kvarnerskim popodnevima, kada bi sunce lijegalo za obronke Učke, a zapadnjak od Velih vrata prodirao do Bakarskog zaljeva.
Assam i earl grey! Je li mi nedostajao ritual, ili Karmen ondje gdje je počela naša rastava od stola i postelje, kako je nazvala mrzovolju isklijalu na podlozi jetkih predbacivanja... češće bez riječi, rjeđe trpkim prijekorom?A onda je naš moai ostao napušten u kolijevci od bazalta, premda obrađen od glave do temelja: samo se još plećima držao stijene od koje smo ga odvajali, dok nas nije shrvala ravnodušnost ponikla iz osjećaja da je sve što je obećavalo izlaz iz labirinta pogubljeno poput karamela poispadalih kroz rupe u harlekinovim džepovima. Zadnji čin urezao mi se u pamćenje jednostavnošću mnemotehničke matrice kanda prepisane iz románā kakve putnici ostavljaju kada silaze s vlaka: nazvala me i javila da ne dolazim po nju „jer ide na neplaniran put“... a kad sam došao u stan, bio je ispražnjen od svake njezine stvari, i najmanjega traga njenog življenja u njemu punih pet godina. Ništa od njene kozmetike u kupaonici, ni vješalice u ormaru, čak ni omiljene joj instant-kave na polici – sve počišćeno, lišeno i njenog mirisa. Zaboga... pomislio sam, nije to mogla izvesti za sat ili dva, vjerojatno se vratila čim sam krenuo niz Petrovu. Ili se iskorjenjivala danima, onkraj žute pjege moje posustale svijesti o njenoj prisutnosti? Osvrnuo sam se, nigdje listića s porukom... mašio se mobitela, mada ne znajući što bih mogao reći. Pristup biranom broju nije dopušten! Naravno: zar nije SVE rekla iščeznućem, ne ostavivši svoga ni koliko lastavice kad odlete prema jugu? Nedjelja bješe, u zlatu kasnoga ljeta, Cres utonuo u tišinu što je protjerala i uspomene na ljetnu vrevu; jesmo li zašutjeli kao posjetioci hrama koji se priklone múku pod kamenim svodom... ne izustismo riječi od gradskih vrata do mandrača. Pred Solisovom galerijom, Karmen je zastala – i ja sam stao, pogledao je upitno... pričekala da bih postao svjestan: kani reći nešto značajno, zagledala mi se u oči da bi iz njih pročitala sâv odgovor: Eto nas… na kraju, zar ne?“
„Da, reklo bi se“, prihvatio sam bez otpora, svjestan da naš paralelni slalom odumire u emocionalnom vakuumu. „Ali, natrag…“
„Čemu, da i jest moguće?“ presjekla mi je riječ, poštedjevši nas njene jalovosti.
„Nisam mislio natrag u smislu ponavljanja bilo čega.“
„Znam da nisi... Čemu, da i jest moguće?“
„Nije... povratak, ali valjda nešto jest. Pa, nećemo se...“
„Hoćemo. Razići, makar i ostajući neko vrijeme pod istim krovom“, Karmen kao da je kazivala tekst iz sapuničarskog dijaloga.
„Već dugo znaš?“
„Da. Mjesecima.“
„Pa, zašto nisi...?“
„Zato jer do danas nisi bio u stanju prihvatiti neumitnost razdvajanja.“
„A sada jesam?“
„Jesi... što si mi dojavio koračajući pored mene kao da me nema. I nema me. One mene... ma, nikakve više“, izgovorila je riječ po riječ, položila ruku u moju refleksno skupljenu šaku, naslonila mi glavu na rame kao nikada posljednjih mjeseci, šapnula: „Idemo. Stići ćemo na trajekt u pola devet.“
Vjerojatno se tako vraćaju poraženi vojnici, poniženi uskratom slave ratnog zarobljeništva: putovali smo nižući razlomljene priče… zarad odbijanja šutnje, a ne dijaloga.
„Ne priznanjem ti ni najmanju zaslugu…“ tko zna što li sam htio reći, ali mi je uklizala u rečenicu:
„Nije tvoja ništa manja. Ma si loš glumac: nisi prikrio osjećaj da nas je, nakon meandara kojima smo splavarili ispunjeni jedno drugim, dočekala suha jaruga. A naslutio si je prije mene… i dobro učinio što si zatajio.“
„Dobro?“
„Jer onda nisam bila spremna. Nisam se bila pomirila s odustajanjem… a sastanak s tugom od onih je na koje se ne može zakasniti.“
Sredinom prosinca, iznenadio me poziv njezine kćeri:
„Ne bih ti se javila, kao što te nisam – jer je Karmen tako htjela – obavijestila ni o njezinoj bolesti, smrti...“
„Kada, zaboga? Kako?“ oteše mi se najsuvišnije moguće riječi.
„... da nisam pomislila: prazan list, što je s nalivperom ostao na njenom stolu, mogao je biti samo oproštajno pismo tebi.“
Da je priča dopričana bez ovog neuvjerljivog i arhaičnog dijaloga (jer iskreno - tko danas ovako lirski vodi razgovore?) bila bi to najviša ocjena. Ovako, sjedi Stjepo: vrlo dobar. Javi se idući put da ispraviš ocjenu, ako želiš :)