Joea je probudilo poznato lupkanje po šalaporkama. Nasmiješio se još žmireći. To njegovi mačići traže doručak. Tanta-ranta, svirale su meke, čupave šapice. Već tko zna koja po redu generacija mačića naučila je to od svoje mame. Svako jutro izvana skaču na prozor njegove sobe i šapicama udaraju po rebrenicama da bi probudili svog čovjeka i dobili jesti.
Njihov se čovjek protegnuo u krevetu i javio im se: Evooo, ideem! Joe je, kao i uvijek, zvučao poput pospanog lava s upalom grla. Bio je to njegov zaštitni znak. Kada bi na ulici nekoga pozdravio gromoglasnim DESI, PRIJATELJU!, uvijek bi se okrenulo nekoliko glava. Lice mu je bilo upečatljivo i grubo kao i glas, a posebno su se isticale bore od smijeha oko očiju.
Joe je imao mnoštvo prijatelja. Nisu mu svi bili baš onako, pravi prijatelji, ali zapravo nije volio praviti razliku između prijatelja i poznanika. Sve su to dobri ljudi i sa svima voli popiti rundu. Bilo je među njima i onih s kojima je nekada trenirao rukomet, pa su ga i dandanas zvali Trener. To mu je bilo drago; ponosio se svojom trenerskom karijerom. S malim općinskim klubom dospio je u višu ligu. Timovi su mu uvijek bili sastavljeni od domaćih mladića i djevojaka koji su igrali iz čistog zadovoljstva i radi druženja. Bili su prava ekipa. Prije tekme znali su skupljati novac da bi poslije kupili gajbu piva i veselo zalili još jednu pobjedu. Danas se to promijenilo. Dolaze u lokalne klubove profesionalci iz Zagreba, odigraju utakmicu, pokupe honorar i vrate se kući. Nije to više druženje ovdašnje djece. Sada je pobjeđivanje postalo jedini cilj. Sjećao se rukometnog kampa na Badiji i trenerske diplome koju je stekao. Bila su to sretna vremena.
Imao je Joe, sve u svemu, bogat i zanimljiv život. Kao dječak sudjelovao je na ribičkom natjecanju u Maksimiru. Upecao je jednu, ali nenaviknut na pravi, savitljivi štap, prejako je povukao. Pozvao je suca da ima ulov, a onda mu pokazao da je riba „…gore, na vrbi…“. Izazvao je oduševljenje promatrača i dobio nagradu kao najsimpatičniji sudionik. Vratio se kući s velikim paketom Kraševih čokolada, keksa i drugih divota. U mladosti je s prijateljima putovao stopom. Volio je društvo i gitaru, a volio je i djevojke. Prošlo ih je kroz njegov život poprilično i uvijek se uz svaku iskreno vezao. Divio im se. Znale su iz njega izvući ono najbolje, ali možda su ponekad i previše očekivale. S nekima je možda mogao imati i djecu, zasnovati obitelj… No teško bi to išlo. Nije mu se svidjelo kada su mu neke od njih postavljale ultimatume i unaprijed mu presuđivale zbog neurednog života ili neimaštine.
Kada je mačićima poslužio doručak, krenuo je pogledati jesu li mu njegove pernate curice ostavile pokoje jaje. Nekada je imao veliko jato lijepih koka, koje je iz ljubavi zvao svojim curicama. Pričao je s njima, mazio ih, puštao da cijeli dan zoblju po dvorištu i spremao na spavanje. Ostale su mu sada još samo dvije. Neke su stradale od susjedova psa, a neke i od starosti. Nikada nijedna od njegove ruke. Pojedinci su mu se rugali kako je glup jer je uz tolike kokoši gladan. Znao se, doduše, počastiti njihovim ukusnim jajima, ali je još češće jaja znao i prodati. Pa bi ga nagovarali – uzmi jednu i napravi si finu juhu i pečenje. Nema šanse, zavrtio bi Joe glavom. To su moje curice. Desilo se i da mu curice krišom snesu oplođena jaja na tavanu kokošinjca. Dok bi pognut ulazio u njihovu drvenu spavaonicu ispunjenu toplim kokodakanjem, na glavu bi mu počeli padati pilići. Smijao se Joe tim žutim lopticama pokušavajući ih uhvatiti, a najgore mu je bilo kada bi se koja našla preblizu mačjim šapama. Nije se on ljutio na svoje mace jer je znao da nisu zle, već da to rade nagonski, ali bi mu ipak navrle suze.
Izašao je pred kuću i zagledao se prema svom vinogradu. Bio je zapušten. Joe već nekoliko godina nije ni ušao u njega. No planirao ga je ponovno urediti kada konačno ode u mirovinu. Dobio je od prijatelja za imendan i mačetu za prvo probijanje te džungle. Na mačeti je bilo ugravirano „Za trsje“ i datum Štefanja s godinom. Nisu baš svi prijatelji ni znali njegovo pravo ime. Mnogi su se tome čudili. Ta on je oduvijek bio samo Joe.
Joe je bio zadovoljan tim svojim nadimkom. Još su mu ga davnih dana nadjenuli prema liku iz tada popularne kaubojske serije. Ostao mu je tako za cijeli život i s njime se srodio. Lokalna novinarka jednom ga je, doduše, napisala i kao Đo, ali to mu nije smetalo. Opisala je kako on svako jutro prilikom odlaska na posao pozdravlja susjedova psića, pa je uz fotografiju pisalo: „Đo pozdravlja Mrvicu“.
Eh, bilo je to doba kada je još svako jutro išao na posao. Volio je Joe raditi rukama, stvarati ono što nitko drugi ne bi mogao. Bio je vrstan zavarivač. Znao je sve trikove svog zanata, samo nikada nije želio variti argonom. Vidio je mlade ljude, svoje prijatelje s posla, kojima su od tog otrova poispadali zubi i snašle ih razne teške bolesti. Nema plaće koju bi prihvatio za takvo što.
A sada će valjda konačno dobiti i penziju… Nije još bio sasvim siguran kada će stići prva. Trebali bi sjesti i neki zaostaci. Teško je nakupio potrebne godine staža. Nikada nije bježao od posla, ali su se stvari poslije rata uvelike promijenile. Radio je u nekoliko poduzeća i kod malih privatnika, ali svi su mu na kraju ostali dužni. Saznao je tek kasnije da ga neki od njih nisu ni prijavili, a većinom su mu nakon nekoliko prvih plaća počeli isplaćivati sve manje i manje svote, obično tek ono što bi im se tog časa našlo u džepu. Evo ti, da imaš za idući tjedan… Osjećao se tada Joe jadno, kao da uzima milostinju. Ali bez tog novca nije ni mogao doći na posao, a plaća će očito opet kasniti…
Pomoglo je ipak to što će mu u radni staž uračunati i onaj ratni. Bio je u borbi, ali o tome nije volio pričati. Osjetio je tada potrebu i otišao. Snažan i okretan, dobivao je i one najgore zadatke. Radije bi on s tim ljudima s druge strane zapjevao, ali je tada bio rat i oni tamo bili su neprijatelji. Kada je trebalo, bio je brz i nemilosrdan. Rado se sjećao svojih suboraca. Bili su ljudine, svi odreda. Kada su saznali da je s njegovim odlaskom na frontu doma ostala sama njegova stara majka, jednoga se jutra pred trošnom kućicom zaustavila kampanjola puna raznih namirnica i svega ostalog. Nije im to zaboravio. Starica se stala križati nad tim obiljem.
Već je niz godina sam, ali još čuva kazetu na kojoj je snimio mamu i sebe kako zajedno pjevaju. Imala je krasan glas i znali su se dobro uklopiti u dvoglasje. On bi uzeo gitaru i zapjevao, a mama bi uhvatila tercu pa bi pjevali do kasno u noć. Za Sesvete je Joe obišao mamu na mjesnom groblju. Obišao je i sestru koju je jako volio, a bolest ju je prerano odnijela. Kakvu je samo divnu, čvrstu kosu imala kada joj je ponovno narasla nakon zadnje terapije. Obišao je i nekoliko prijatelja, popričao s njima i svakome upalio mali crveni lampaš. Nije baš volio ići na groblje i poslije je uvijek bio pomalo tužan.
Hodajući prema kokošinjcu, u džepu je pronašao dvadeset kuna. Živnuo je. Mogao bi otići do lutrije pa za srećku od pet dobiti još deset kuna. Možda se nađe i koji prijatelj za gemišt, ali ne smije zaboraviti i mačićima kupiti konzervu. Bit će ovo lijep dan.
>> Kratka priča i Večernji list vole se javno već više od pola stoljeća
>> Nagrada koja potvrđuje da kratka priča traje i usprkos velikim povijestima
Fantastično napeto, zanimljivo, inovativno i neizvjesno sve do samog kraja. Onaj preokret s dvadeset kuna bi trebao ući u anale hrvatske kratke priče. Sve u svemu: bravo Đo (Joe), bravo gospodine Novosel, bravo Večernji list. Maestralno!