Već dulje vrijeme hrvatski se film bezuspješno bori za naklonost publike. Uspjesi Brešanovih filmova i Matanićeve "Blagajnice" u toj borbi strše kao incidenti, dok su ostali filmovi redovito završavali u glibu mizerne gledanosti. Kako državni način proizvodnje nije davao dobre rezultate, u spašavanje popularnosti domaćega filma upustio se mladi splitski poduzetnik Vicenco Blagaić odlučivši primijeniti hollywoodsko načelo producentske kinematografije, koje u prvi plan ističe komercijalnu isplativost, a tek onda razmišlja o nekakvoj umjetničkoj vrijednosti.
U pohodu na publiku Blagaić je angažirao najveću hrvatsku glumačku zvijezdu Gorana Višnjića, pridodao mu niz domaćih renomiranih kolega - Borisa Dvornika, Ivu Gregurevića, Špiru Guberinu i dr., te par "glamouroznih inozemnih zvijezda" kao što je djevojka iz Baywatcha Angelica Bridges. Sve to začinjeno je šundovskim scenarijem, lijepim kadrovima Dalmacije i režijom Zorana Sudara, koji je na projekt dospio nakon što su četvorica njegovih kolega zaključili da se ne isplati gubiti živce na "Posljednjoj volji", tj. montažom Andrije Zafranovića, koji je film sredio nakon Sudareve svađe s Blagaićem.
Kada bi "Posljednja volja" bila američki film, onda bismo ga bez imalo premišljanja mogli odbaciti u najzabačenije dijelove videoteke. Nelogično razlaganje inače jednostavne linearne fabule, zanimljivo postavljeni likovi koji kao da se nalaze u pet različitih filmova i tehnički šlampave akcijske scene nimalo ne govore u prilog težnjama za velikom gledanošću; no kako je to ipak produkt domaće kinematografije u kojoj oskudijevamo ovakvim radovima, određeni šarm filmu se ne može zanijekati. Posebno se to odnosi na hrvatski dio glumačke ekipe, koji je unio potrebnu živost u film.
Kao što je američki film imao sedamdesetih godina blaxplotation, žanr koji je trebao Afroamerikance privući u kina, tako je i Sudar izrežirao dalmatiaxplotation - film koji se koristi svim mogućim klišejima kako bi privukao hrvatsku publiku. Tu je čak prisutna izumrla vrsta dalmatinskoga "galeba" u liku Bepa Štambeka (glumi ga Višnjić) koji evocira Dalmaciju iz vremena prije side i drugih spolnih bolesti, a u filmu su sasvim očekivano najveći steretipovi staroga vremena - balote i briškula. Sve kako bi se probudio duh doktora Luigija i atmosfera maloga mista te time privukle kolone gledatelja.
Možda bi "Posljednja volja" u tome i uspjela da nije bilo inzistiranja na lažnome blještavilu. Svaka čast Angelici Bridges i Alison Heruth-Watebury, ali u Hrvatskoj ima deset puta kvalitenijih i zgodnijih glumica, no Blagaića je zanimala samo izvorna američka gluma, čiju kvalitetu nije mogao platiti. Kao uostalom ni stvaranje realističnih scena eksplozije i jurnjava gliserom. Sve to izgleda kao trećerazredna kopija hollywoodskih uspješnica koje se svakodnevno mogu gledati u hrvatskim kinima.
No kao što piše na početku teksta, jedini cilj ovoga filma je velika gledanost i mogući producentski profit. Ako to ostvari, onda je uspio. Veliku umjetnost od "Posljednje volje" ionako nitko nije očekivao.
Josip Jurčić