Među brojnim uglednim gostima upravo završenog sedmog po redu Festivala svjetske književnosti istaknulo se i ime kolumbijske spisateljice i novinarke Laure Restrepo. Na hrvatski je preveden samo njezin najpoznatiji roman “Bunilo”, koji je objavila Iris Illyrica u prijevodu Željke Lovrenčić. Za taj je roman koji otvoreno progovara i o kolumbijskom narkobosu Pablu Escobaru Laura Restrepo dobila važnu nagradu Alfaguara.
S vrlo komunikativnom i direktnom Laurom Restrepo, kojoj su pljeskali nekoliko puta, na svom festivalskom nastupu (na kojem je gošća bila i odlična hrvatska spisateljica Julijana Adamović, autorica romana “Divlja guska”) razgovaramo u zgradi Hrvatskog glazbenog zavoda uz prevoditeljsku pomoć susretljive i informirane Željke Lovrenčić. Od nje smo saznali da će hrvatska čitateljska publika uskoro čitati i druge romane ove hrabre književnice koja ima veliki ugled u zemljama španjolskog govornog područja.
U romanu “Bunilo” pišete o nasilju i obitelji, ali i nasilju u društvu. Kakva je korelacija tih dvaju nasilja?
Ta su nasilja u odnosu reprodukcije. Ne znaš gdje počinje jedno, a gdje drugo nasilje. No i jedno i drugo nasilje povezani su s moći na dva različita područja. U ovom romanu govorim o nasilju koje je povezano s lažima jer je u cijeloj Kolumbiji postojala jedna velika laž, a ta je laž vezana za trgovinu drogom i to je laž koja je uništila pojedine zemlje kao što su to Kolumbija i Meksiko. Unatoč tome što je trgovanje drogom zabranjeno, ono i dalje traje i vrlo je okrutno.
I nije završilo s Pablom Escobarom?
Ne. Nikako. To je ogroman posao koji nije završio s Escobarom niti će ikada završiti. To je doista ogroman posao. Trgovci drogom imaju bijeli vrat, iako treba znati da postoje različite vrste trgovaca drogom. Ima tu finih trgovaca drogom, onih s bijelim vratovima ili kravatama, a Escobar je bio plebejac, primitivna vrsta trgovca drogom. Kada sam spominjala laž, i u obitelji vlada laž kao što vlada u društvu. Ta je laž vezana za ono što ljudi rade u krevetu, uz podrijetlo imovine i očinstvo. To su tri glavna izvora obiteljske laži.
Što vas je konkretno potaknulo na pisanje “Bunila”, u kojem ste koristili i svoja novinarska istraživanja o kolumbijskoj narkomafiji, a pisali ste i o izrazito mučnim obiteljskim odnosima?
Kao reporterka bila sam novinarka istraživačica. Uređivala sam i časopis Tjednik u vrijeme velikih plebejskih narkobosova. Željela sam opisati kako nasilje djeluje na čovjeka, kako ga mijenja i deformira. Htjela sam reći da tu nije riječ o tome da će te netko upucati, nego da o situaciji u kojoj živiš pod stalnim stresom što te itekako mijenja kao ljudsko biće.
Je li lakše bilo pisati o nasilju narkobandi s pozicije novinarke ili s pozicije književnice?
Puno je teže bilo pisati s aspekta spisateljice jer je novinarstvo ipak laganije, a u književnosti se trebaš intimnije pozabaviti svojom temom. Željela sam pisati o situaciji gdje su vanjski događaji kao neki zastor, a da su u prvom planu intimne situacije likova. Ne znam je li u Hrvatskoj bilo situacija u ratno vrijeme kada su intimne situacije ustuknule pred događajima u društvu. Kada je toliko buke oko čovjeka pa se ne može baviti vlastitim osjećajima. Rat uništava ljudsku intimnost. Ne dopušta da se ljudi bave sobom i svojim osjećajima. A to se događa namjerno. Ja sam četiri godine sudjelovala kao aktivistica u politici u Argentini boreći se protiv tadašnje tamošnje diktature. Tamo je bilo jasno kako je politika kao vanjski faktor uništavala obiteljski život. Uništavali su obiteljski život, uništavali su čovjekovu intimu, uništavali su ljude. Zadaća književnosti je da piše o ljudskim osjećajima i ljudskoj intimi koji su uništeni, da se oni iznesu na svjetlost dana.
Dobili ste prestižnu nagradu za “Bunilo” od žirija kojem je na čelu bio portugalski nobelovac José Saramago. Koliko je on utjecao na vaše pisanje, kako ste se uopće upoznali i kakvo je bilo vaše prijateljstvo?
Oduvijek sam bila oduševljena Saramagom za kojeg mislim da nije bio samo veliki književnik nego i veliki političar i veliki čovjek. Kada je dolazio u Bogotu, za njega su unajmili veliko kazalište koje prima pet tisuća ljudi. Ja sam bila novinarka i trebala sam ga intervjuirati, a on je u tom razgovoru bio jako oštar. Imala sam lijepo pripremljena pitanja, a on mi je oduzeo papir i rekao: “Ovo je glupo pitanje, zašto me ovo pitaš kad odgovor već znaš...” Na Saramagovo predavanje došlo je toliko ljudi da su razbili vrata kazališta. Njegov utjecaj bio je ogroman u Bogoti. Govorio je o Portugalu, ali ti su ljudi osjećali kao da govori nešto što bi im moglo pomoći da nastave svoj život.
Što je danas s magijskim realizmom koji se toliko povezivao uz Márqueza, Kolumbiju i Latinsku Ameriku?
Magijski realizam za nas je s jedne strane bio blagoslov, a s druge prokletstvo. Blagoslov jer je napisano puno izvrsnih romana, a prokletstvo zato što se jedna književna tehnika počela smatrati stvarnošću. Nije Gabriel Garcia Márquez bio taj koji je pisao, nego je cijela latinoamerička stvarnost postala magijski realizam. Svi su govorili o toj magiji i magijskom realizmu i poistovjećivali cijele zemlje s njime. A drugo prokletstvo bilo je to da ljudi širom svijeta od nas očekuju da i dalje pišemo magijskim realizmom. Ti dođeš, pokažeš svoj rukopis, a urednik ti kaže da mu to ne zvuči latinoamerički.
Jeste li vi ikada u svojem literarnom pisanju koristili autocenzuru iz nekog konkretnog straha?
Ja sam dva puta napustila Kolumbiju i otišla u izgnanstvo zbog pisanja i zbog knjiga. Dva puta, dakle, trebala sam pobjeći. Prvi bijeg bio je zbog knjige “Povijest jednog zanosa”. Ja sam sudjelovala u procesu pomirenja s gerilom, ali taj je proces završio krvavim sukobima i morala sam izaći iz zemlje. Prijetili su mi. Kada traje rat, neki su ljudi zainteresirani da se on nastavi. U to vrijeme jedan dio oružanih snaga bio je protiv razgovora s gerilcima. Bilo je i gerilaca koji nisu htjeli pristati na pregovore, a ja sam bila u ekipi koja se našla na sredini. U takvim situacijama najgore prolazi posrednik koji želi pomiriti dvije strane. Tada sam sedam godina bila u izbjeglištvu, i to u Meksiku i Madridu. A druga sporna knjiga bila je “Leopard na suncu”. To je bio roman zasnovan na mojem dugom istraživanju o podrijetlu korijena mafije u Kolumbiji i o dvije kolumbijske mafijaške obitelji koje su se pobile međusobno. Ima tu jedna zanimljiva anegdota. Postojao je interes da se taj rukopis otkupi za snimanje televizijske serije. Kada je jedna od tih mafijaških obitelji saznala što se priprema, zaprijetili su televiziji da će otići u zrak. I serija, naravno, nije snimljena. Ja sam rekla: “Dobro, neće biti serije, ali ja ću onda napisati roman”. Potražila sam odvjetnika koji je radio za mafijašku obitelj i rekla mu da obavijesti gospodu da ću napisati roman o toj obitelji. Time nisam zatražila njihovo dopuštenje, ali ipak sam htjela znati što mi se može dogoditi u slučaju da napišem roman. Odvjetnik je istraživao sedam dana i onda mi se javio i rekao da gospoda nisu željela seriju zbog njihovih žena i djece, ali da, ako želim napisati knjigu, to mogu jer knjige ionako nitko ne čita.
Što vas danas veže za Kolumbiju u kojoj i dalje ne živite?
Sve. Idem tamo pet, šest puta godišnje. Posjećujem svoju obitelj. Moja mi je zemlja i dalje velika strast. Danas živim izvan Kolumbije jer to tako želim.
Koji je vaš stav prema Nobelovoj nagradi?
Mene bi zanimalo što o Nobelovoj nagradi misli Bob Dylan jer se nikada nije saznalo to njegovo mišljenje. Nobel je svakako velika promidžba izvrsnih autora. Ima izvrsnih nobelovaca, ali ima i nekih koji su je dobili, a prošli su sasvim nezapaženo. Ima i dosta autora koji su opsjednuti Nobelom i time da moraju dobiti tu nagradu. Nobel je za njih kazna jer za njim pate svi oni koji je nikada nisu dobili.
očemu ti