Kada smo lani posjetili otvaranje završne izložbu studenata Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, sve je pucalo od slavlja. Prekrasno dvorište njihove glavne zgrade u Ilici 85 bilo je dupkom puno ljudi koji su se ispred gostili hranom i pićem, a unutra najboljim radovima zagrebačkih studenata. Ovog petka, zbog jasnih nam razloga, nije moglo biti. No to ne znači da je atmosfera na ALU bila išta manje ugodna, a nije manjkalo ni posjetitelja. Najbolji završni radovi studenata svih odsjeka mogu se pogledati do utorka u Ilici, ali i u Akademijinu prostoru na Jabukovcu.
A kada smo prošli već uobičajenu kratku i bezbolnu proceduru mjerenja temperature i upisa na porti Akademije, mogli smo do mile volje razgledati izložbu. Ove godine, kaže nam dekan Tomislav Buntak, ipak je nešto manja, jer u potresu je stradao velik dio zgrade. Zbog toga će i studente u nadolazećem semestru, dok se sve ne obnovi, morati premjestiti na razne lokacije po gradu.
– Prošle dvije sezone imali smo velike završnice, a ove godine planirali smo tulum do zore i tako nas zezne život... Svejedno, odaziv je odličan – rekao nam je Buntak.
A dok smo se šetali izložbom, susreli smo i tri brucošice s grafike, a najviše nas je zanimalo kako su se one uspjele snaći i izgurati prve fakultetske dane u ovoj ludoj godini koja je počela štrajkom, a nastavila se pandemijom uz potres kao šlag na torti.
– Kada je počela karantena, dobivali smo zadatke iz umjetničkih predmeta. Radove smo morali fotografirati, slati profesorima te smo dobivali povratne informacije. Teorijska predavanja imali smo online – objasnile su nam Matija Kovačević, Marta Dolenčić i Maja Perak te dodale da su profesori prema njima bili maksimalno korektni, ali slažu se da internet ne može zamijeniti pravu stvar.
Slično misli i ekipa s diplomskog studija slikarstva, koju smo u veselom raspoloženju zatekli u dvorištu. Ipak, oni su inspiraciju za svoje završne radove pronašli upravo u krizi.
– Dok je trajala karantena, uhvatila sam se motiva prozora i zgrada, zapravo pogleda iz svog kreveta. Crtala sam i skicirala ruševine nakon potresa. Otkad me “prodrmalo”, počela sam malo više obraćati pozornost na svijet oko sebe – kazala je studentica Dora Kuzmić.
– Bila sam depresivna i zatvorena u kući na selu. Na svu sreću dobila sam psa kojeg sam vodila u šumu šetati i na glas mu čitala knjigu “Siddhartha” Hermanna Hessea, a onda sam to i naslikala. I to je izloženo na završnoj izložbi – nadovezala se Hana Hanak.
– Stvarno si psu čitala knjigu? – pitali su je kolege uz smijeh.
– Da, cijelu je pročitao. Zato je tako pametan – našalila se ona.
Dosadno nije bilo ni Mateju Vukoviću, kiparu koji se upravo sprema diplomirati.
– Sve sam radio u 3D programima. Jako mi je dobro došao taj period u kojem jednostavno nisam imao izbora i morao sam to naučiti. Osmislio sam dosta stvari, diplomski, pa i nekoliko izložbi. Stalno sam radio i nisam očajavao. Zapravo, možda sam više radio nego tijekom studiranja – priznao nam je Vuković, čiju ćemo interaktivnu instalaciju, rad na kojem će diplomirati, imati prilike vidjeti na izložbi kasnije ove jeseni.