Posebna gužva vladala je jučer u Galeriji Klovićevi dvori na Gornjem gradu kamo je pod posebnim mjerama osiguranja iz Budimpešte stigla vrijedna slika Vlahe Bukovca “Dubravka”. Njena posebnost za našu sredinu, osim neprocjenjive umjetničke vrijednosti i hrvatskog autora, u tome je što će nakon davne 1896., kada je prvi put izložena na Milenijskoj izložbi u Budimpešti, sada prvi put biti izložena u Hrvatskoj, i to u sklopu najopsežnije i najizdašnije ovogodišnje izložbe Klovićevih dvora “Ars et virtus Hrvatska – Mađarska. 800 godina zajedničke kulturne baštine”.
Otvara se 24. rujna, a pružit će uvid u dodire na području kulture i likovnih umjetnosti obiju država te prikazati umjetnine iz baštine mađarsko-hrvatskih veza u rasponu od srednjega vijeka do 1918. Postavljena na cijelom drugom katu, izložba okuplja predmete prikupljene iz najvažnijih mađarskih institucija, a Mađarski nacionalni muzej kao partner izložbe posudio je neke od najvrednijih umjetnina. U Hrvatskoj, pak, predmeti su posuđeni iz crkvenih i samostanskih riznica, muzeja i galerija te arhiva i knjižnica kao i privatnih kolekcija. Koronavirus, naravno, komplicira stvar dopreme umjetnina, no većina eksponata je tu, a Bukovčeva “Dubravka” konkretno dopremljena je iz budimpeštanskog Muzeja lijepih umjetnosti.
– U slučaju “Dubravke”, čak i veći izazov od korone za nas su goleme dimenzije te slike, 4 x 3 metra, svaki milimetar mjerio se kako bismo je uspjeli unijeti. Naime, Klovićevi dvori adaptirani su u muzejski prostor i unošenje tako velikih umjetnina kroz te naše male hodnike prava je avantura. Jako smo sretni što je “Dubravka” tu, ali i ostale slike poput onih mađarskog slikara Mihálya Munkácsya iz Nacionalne galerije i iz Muzeja lijepih umjetnosti iz Budimpešte. One su nastajale u istom periodu kada i slike hrvatske moderne i na neki način usporedive su kroz teme, akademski pristup i kroz to što su se i Bukovac i Munkácsy školovali u Parizu, potekli iz malih sredina i uspjeli se afirmirati do europske i svjetske slave. Rijetko kad se slike Mihálya Munkácsya mogu vidjeti kod nas, a i u Mađarskoj ih je malo i uglavnom su u privatnom posjedu – kazala nam je povjesničarka umjetnosti Petra Vugrinec, uz Marinu Bagarić iz MUO i povjesničara umjetnosti Dragana Damjanovića autorica izložbe.
Kako zbog korone s “Dubravkom” iz Budimpešte nisu mogli doći i mađarski kuriri, što je normalna procedura pri posudbi djela, muzejska djelatnost prilagodila se situaciji pa su putem zooma iz Budimpešte pratili svaki korak njena postavljanja u Zagrebu. Sliku je Bukovac naslikao 1894., a naručila ju je tadašnja Vlada za “zlatnu dvoranu” Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj ulici u Zagrebu. Ta je dvorana i danas ukrašena djelima najistaknutijih naših slikara, no “Dubravka” na predviđeno mjesto nikada nije bila postavljena jer poslije Milenijske izložbe 1896. kupila ju je mađarska vlada. Nastala je po motivima “Dubravke” Ivana Gundulića, kompozicija je smještena u trijem Kneževa dvora pod kojim je tridesetak Dubrovčana iz svih razdoblja, od 15. st. do Bukovčeva doba. Na balkonu je, pak, Bukovac naslikao sebe i svojeg prijatelja Belu Čikoša Sesiju i njihove supruge. Izložene su ovdje i slike Bele Čikoša Sesije i Nikole Mašića, koji su s Bukovcem izlagali na Milenijskoj izložbi važnoj po tome što su se na njoj hrvatski umjetnici prvi put predstavili u zasebnom paviljonu autohtonim stilom koji je tamo i prepoznat kao Zagrebačka škola.
Izložena je i Hrvatsko-ugarska nagodba iz 1868., Misal Jurja od Topuskog iz 15. st., Zlatna bula Bele IV. iz 1242., Zlatni prsten kralja Kolomana iz 1100., slika “Poljubac mira hrvatskih velmoža kralju Kolomanu 1102.” Otona Ivekovića iz 1906... sve što upućuje na dugu povijest hrvatsko-mađarskih odnosa. Jer baš kako je povjesničar Dinko Šokčević kazao: “Malo je naroda u Europi čija je povijesna sudbina toliko isprepletena kao sudbina Hrvata i Mađara.” Naime, ugarski je kralj Ladislav Sveti utemeljenjem zagrebačke biskupije udario temelje razvoju današnjeg glavnoga grada Hrvatske. Njegov je nasljednik Koloman 1102. okrunjen za kralja Hrvatske i Dalmacije u Biogradu na Moru te je od toga povijesnog trenutka počela postojati ugarsko-hrvatska državna zajednica koja se opstankom do 1918. pokazala najduljim državnim suživotom u Europi, na što ova izložba i upućuje.
– Kolegica Bagarić i ja radile smo skupa i na ranijoj izložbi “Zagreb – Beč oko 1900.”. Radeći ovu izložbu, krenule smo od polazišta da obradimo opet isto razdoblje, ali nametnuo se puno širi povijesni period, od 12. stoljeća, od Pacte convente. Otvorile su se razne teme u kojima su se hrvatska i mađarska umjetnost ispreplele na najljepši način pa smo krenuli od osnutka Zagrebačke nadbiskupije u srednjem vijeku, preko naših umjetnika koji su radili na dvoru Matijaša Korvina u renesansi – najpoznatiji je Ivan Duknović, dok će na dvoru Ludovika II. između 1523. i 1526. iluminirati Julije Klović. Slijedi barok, u kojem se širi kult ugarskih svetaca. Tu je i krasna tema o ugarskom plemstvu u Hrvatskoj i hrvatskom u Mađarskoj, koje je imalo posjede u obje zemlje, i tome koliko su sudjelovali u europeizaciji obje umjetnosti, a mnogi od njih imali su i dvojni identitet poput Zrinskih – govori Petra Vugrinec.
Osim ratnih pothvata i junaštva, obitelj Zrinski isticala se i skupljanjem umjetničkih djela i knjiga, a njezini članovi kao književnici i pjesnici. Zrinski pripadaju i hrvatskoj i mađarskoj kulturi, a na ovoj izložbi bit će pokazana kaciga Nikole Zrinskog iz 1562. koja zbog problema s koronom kasni iz Beča. Još jedna senzacija čiji se dolazak očekuje iz Beča najstarija je poznata hrvatska zastava iz 17 st. Ladislav Nikola Esterházy nosio ju je 1647. na krunidbi Ferdinanda IV. Čuva se u riznici obitelji Esterházy u dvorcu Forchestein i kod nas nije izlagana. Ovo je tek isječak onoga što se u Klovićevim dvorima može pogledati do 22. studenog, a potom se postav seli u Budimpeštu od 16. prosinca do 15. ožujka 2021.
