U zemlji u kojoj, pod utjecajem žutih i ženskih medija, koji pak preslikavaju britanske tabloide, nije trebalo dugo da i sama padne pod fascinaciju kraljevskim dvorom (do te mjere da ovih dana čitamo o brojnim Hrvatima koji hrle na prinčevo vjenčanje), “Kraljev govor” ne bi se trebao plašiti za publiku u hrvatskim kinima. Ali, to neće biti nezasluženo jer je glavni oscarovski favorit vrlo dobro napravljen film, po svim filmskim kriterijima nadmoćan razvikanijem konkurentu “Društvena mreža”.
Jezik odlično režirane i glumljene drame o britanskom kralju Georgeu VI. (Colin Firth), koji uzima vježbe govora kod neformalnog Australca Lionela Loguea (Geoffrey Rush) da bi svladao mucanje, pravi je filmski: negdje karikaturalan, sugestivan kada treba naglasiti kraljev strah od mikrofona, a negdje i pomalo manipulativan. Ali, pokazuje redatelja Toma Hoopera kao majstora koji je možda radio promociju britanske kraljevske obitelji, ali ako i jest – nije mu to bila glavna namjera niti je radio bez mjere i ukusa. Film ima nešto scena u tipično hollywoodski patetičnom, reklo bi se oscarovskom štihu (najviše u razgovoru kralja i Loguea pred krunidbu u Westminsterskoj crkvi), ali one su jako dobro dozirane i uvijek ublažene simpatičnim nekonvencionalnim odnosom glavnih junaka, tj. njihovih izvrsnih tumača.
Ne postoji film koji bi mogao okarakterizirati ljigavost i podmuklost britanske kraljevske obitelji. O kvaliteti filma, glumcima i radnji ne bih previše, ali bilo bi bolje da su uzeli za temu neku drugu kraljevsku obitelj..