Ljudima stvarno nikad ne možeš udovoljiti. Kad se Fibra 2006. pojavila na izdavačkoj sceni dočekana je s jedne strane sa salvama oduševljenja jer je donijela nove, drugačije, zanimljive naslove, drugačije od onoga što smo do tada mogli čitati u domaćim prijevodima. Međutim, s druge, bitno brojnije strane, dočekana je s popriličnom skepsom, pa čak i podsmijehom, jer su ti novi, nepoznati naslovi za većinu tadašnje klasične strip-publike bili malo previše umjetnički i alternativni. To jest, kako bi to naš narod lijepo rekao, „arty-farty“. Ja sam čvrsto vjerovao da je moj izbor naslova kvalitetan i vrijedan te sam uporno gurao dalje istim kursom i s vremenom ipak uspio privoliti publiku da im pruži šansu i uspio stvoriti od Fibre snažan brend. Međutim, s godinama je i broj izdanja rastao pa se našlo mjesta i za nešto komercijalnije, mainstream stripove, što je onda dio Fibrinih prvoboraca dočekao na nož optužujući nas da smo se „prodali“. Objašnjenje je, kao i obično, vrlo jednostavno. Fibrin katalog nikad nije bio isključivo „umjetnički“ ni isključivo „komercijalan“, nego je oduvijek bio isključivo odraz mog osobnog ukusa, tako da u njemu mjesta ima za sve stripove koji su meni dobri (odakle i krilatica „samo dobri stripovi“). Je li neki strip komercijalan ili ne, meni nije od krucijalne važnosti, presudno je samo da meni bude dobar i da se meni svidi. Premda, na kraju krajeva, da se ne lažemo – ako će se usput i dobro prodati, tim bolje.
Alex Ross je početkom devedesetih bio mlad, talentiran crtač koji se prehranjivao crtajući storyboardove za reklamne agencije, usput tražeći način da se ubaci u strip-industriju. Zamislio je strip u kojem bi odao počast prvom broju magazina Marvel Comics tako što bi napravio priče o zvijezdama toga broja – Human Torchu i Sub-Marineru. Napravio je u potpunosti oslikanu, moderniju verziju Torcheva postanka na dvanaest stranica, dodao naslovnicu i par skica drugih Marvelovih likova i poslao sve to Marvelu u nadi da će dobiti posao. Rossov nevjerojatan crtež oduševio je Marvelove urednike koji su odmah zatražili od Rossa da proširi ideju, osmisli pravi koncept i pošalje službeni prijedlog na odobrenje. Ross je pozvao Kurta Busieka, mladog i talentiranog scenarista s kojim je već surađivao na stripu Open space, da mu pomogne razraditi grubu početnu ideju u zaokruženi, veliki projekt. I tako su rođeni Čudesni. Ispreplićući događaje iz više desetljeća Marvelovih stripova u jedno jedinstveno umjetničko djelo, ono što je izvorno trebala biti antologija kratkih, nepovezanih priča postala je jedna velika priča o samom Marvelu i njegovim junacima, ali ispričana iz perspektive običnog čovjeka koji je promatrao sve te junake sa strane, dajući nam pravu predodžbu o tome kako bi se osjećali ljudi koji žive u istom svijetu s takvim veličanstvenim bićima.
Sve počinje krajem tridesetih godina kada Phil Sheldon, mladi fotograf, svjedoči pojavljivanju Human Torcha i Sub-Marinera, prvih Marvelovih superjunaka. Fasciniran tim nevjerojatnim, čudesnim bićima, Sheldon odlučuje posvetiti karijeru upravo njima tako što će ovjekovječiti njihove pothvate svojim foto-aparatom. I tako su kroz idućih tridesetak godina pred Sheldonovim objektivom odigrali svi najvažnije događaji koji su obilježili Marvelov univerzum - od pojave Kapetana Amerike, Avengersa, X-men, Srebrnog Letača i mnogih drugih, preko okršaja Fantastične Četvorke s Galactusom, pa sve do pogibije Gwen Stacy, prve Spider-Manove ljubavi. Scenarist Kurt Busiek uložio je užasno mnogo vremena i truda da iščita golemu količinu stripova koje je Marvel objavio, izdvoji iz njih najvažnije događaje, sve to skupa smjesti u koherentan vremenski slijed i na kraju uklopi u iznenađujuće suvislu, zanimljivu i zabavnu priču.
Čudesni su u osnovi kratka povijest Marvelova univerzuma i potrebno je puno vještine i znanja da se ta povijest pretoči u nešto pitko i smisleno, a ljubav koju oba autora očito osjećaju prema junacima svoga djetinjstva osigurala je i potrebnu dozu empatije i humanosti.
Busieku svakako treba skinuti kapu za izvrsno odrađen domaći rad, ali treba biti iskren i priznati da Čudesni ne bi postali tako uspješni da nije bilo Alexa Rossa i njegovih spektakularnih naslikanih stranica. Ja ću otići korak dalje i priznati kako Alexa Rossa ustvari baš i ne volim previše jer on je, po meni, više ilustrator nego strip-crtač, njegov hiperrealizam mi često djeluje umjetno i na granici kiča, a njegovi likovi previše statični tamo gdje bi sve trebalo prštati od pokreta i energije. Ross je poznat po tome da koristi žive modele koje fotografira u pozama koje su mu potrebne u stripu i onda slika strip prema fotografijama što svakako donosi realizam kojem teži, ali i određenu dozu neprirodne ukočenosti. Srećom, u Čudesnima Ross još nije bio toliko tehnički savršen pa se ti njegovi nedostaci ovdje ne manifestiraju toliko koliko u njegovim kasnijim radovima. No ipak, bez obzira na sve te zamjerke, kad pogledam te stranice, one su toliko impresivne da im se jednostavno ne mogu prestati diviti. Njegova slikarska tehnika, klasična paleta boja i ljubav prema superjunacima učinili su ga jednim od najvećih imena na američkoj strip-sceni u posljednjih trideset godina, s tim da se, s obzirom na količinu vremena koja mu je potrebna za izradu jedne stranice, gotovo isključivo posvetio slikanju naslovnica.
S obzirom na relativno malen broj stranica i količinu događaja koji su u njih sabijeni, u Čudesnima je praktički svaki kadar bitan stoga Fibrino izdanje donosi bogat popratni materijal u kojem se nalaze iscrpne bilješke autora koje objašnjavaju sve reference koje će vam možda na prvi pogled promaći, kao i brojne pogovore, predgovore i razgovore koji će vam pružiti puno detaljniji uvid u ovaj strip i njegov nastanak. Bez obzira na to volite li superjunake ili ne, bez obzira na to koliko dobro poznajete Marvel i njegov univerzum, Čudesne treba i vrijedi pročitati jer predstavljaju ljubavno pismo dvoje mladih autora zlatnom dobu američkog stripa, idealnu početnu točku za upoznavanje s Marvelovim svijetom i poticaj za njegovo daljnje istraživanje. I, ništa manje važno, dobru zabavu!