Nedavno je Hrvatska televizija obilježila trideset godina od snimanja slavne pjesme “Moja domovina” Zrinka Tutića i Rajka Dujmića koja je obilježila Domovinski rat. Snimanje televizijskog spota s najvećim zvijezdama hrvatske estrade u nekadašnjem studiju Hrvatskog radija u Zvonimirovoj ulici iskorišteno je za odličan televizijski dokumentarac Tonija Volarića, nedavno prikazan na HRT-u, koji je i starije i mlađe generacije podsjetio na Hrvatsku iz 1991. godine kada je i glazba bila jedno od sredstava borbe protiv napadača.
Široj javnosti manje je poznato da je nekoliko dana nakon snimanja spota s Hrvatskim Band Aidom sličan projekt organiziralo i Hrvatsko društvo dramskih umjetnika na čijem je čelu bio Zvonimir Torjanac. Na njihov su se poziv u kišni ponedjeljak 23. rujna te 1991. godine okupili brojni umjetnici kako bi metaforički, ali i zorno obgrlili Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Akcija je održana i u nekoliko drugih većih gradova u Hrvatskoj kao što su to Rijeka, Split, Varaždin, Osijek i Dubrovnik. Tom prilikom sniman je TV spot za slobodu koji je okupio brojne glumce, redatelje, operne pjevače, dramaturge, baletne plesače i plesačice... njih oko tisuću. Redatelj spota bio je Branko Ivanda, dok su scenarij osmislili Krešimir Dolenčić i Paolo Magelli. Tih su dana i noći zračne uzbune u Zagrebu, a još više u drugim dijelovima Hrvatske, bile svakodnevica. Povremeno su gradovi i naselja ostajali i bez struje. Na snazi su bila obvezna zamračenja, a na prozore su se lijepile neprozirne trake.
Za Večernji list redatelj Paolo Magelli objasnio je razlog velikog okupljanja kazalištaraca na tadašnjem Trgu maršala Tita.
– Snimamo TV spot, Matoševu pjesmu “Croatia”. Želimo zborski progovoriti o užasima počinjenima u Hrvatskoj – rekao je Magelli. Redatelj trominutnog spota Branko Ivanda u prolazu je dobacio da će spot biti odmah montiran, a kada će ga Hrvatska televizija emitirati, “Bog zna”. A na znak redatelja na stotine ruku se diglo u zrak pokazujući znak pobjede. Među onima koji su podigli ruke bili su tadašnji zagrebački gradonačelnik i dramski umjetnik Boris Buzančić, veliki operni i kazališni redatelj Vlado Habunek, legendarni Pero Kvrgić, operni pjevač s međunarodnom karijerom Neven Belamarić, operna prvakinja Božena Ruk Fočić, sjajna pjevačica i glumica Sanda Langerholz Miladinov, glumac, pjevač i redatelj Richard Simonelli, još jedan glumački bard iz Slavonije Vanja Drach, nezamjenjivi Relja Bašić, popularni Mladen Crnobrnja Gumbek, ali i nezaboravni velikan hrvatskog kazališta i filma Fabijan Šovagović, koji je sa snimanja spota trebao krenuti u Slavoniji kako bi s Brankom Schmidtom snimao seriju o Slavoniji koja je u tom trenutku trpjela možda i najteže napade. A bili su tu i Veronika Durbešić, Vitomira Lončar, Ivica Zadro, Anja Šovagović, Vida Jerman, Nada Abrus...
Nakon snimki napravljenih ispred kazališta, umjetnici su se okupili na pozornici HNK, gdje je recitiranje zanosnih Matoševih stihova predvodio baš Fabijan Šovagović. “Hrvatska, bakljo mojih tužnih putova, tvrdi kruše mojih nevolja, suzno uzglavlje mog progonstva!”... gromko je uzvikivao ekspresivni Šovagović proročke Matoševe stihove s početka 20. stoljeća, a u svijet je odaslana još jedna slika hrvatskog bunta iz ranih devedesetih. I dok je “Moja domovina” koju su prigrlili i navijači i obični puk preživjela trideset godina u velikom stilu, kazalištarsko okupljanje oko HNK palo je u zaborav. Kazalištarce u današnjoj Hrvatskoj muče neke druge brige o kojima je progovorio jedan od autora scenarija za kazališni spot Krešimir Dolenčić.
– Ja sam oko tog spota učinio nešto sitno. Tada smo bili organizirani u sklopu Croatian Art Forces pod vodstvom Damira Gostla. Okupljeni oko HNK dali su si ruke. Danas nije takav rat i neće ga biti. Ali, da je potrebna rovovska bitka za očuvanje i dostojanstvo kulturnih radnika, hrvatskog glumišta i hrvatske kulture, to svakako. Jedino što može zaustaviti ovu rezignaciju i duboko neizraženu agresiju ili tugu u narodu uzrokovanu lažima, korupcijom i nepovjerenjem u bilo što, dakle jedino što nas spašava jest kultura. I obrazovanje. I baš ništa više. Ni milijarde iz EU ni hrpetina brojčanih statistika. Isključivo kultura i obrazovanje. To je toliko jednostavno dokazivo da je upravo nevjerojatno da se opet poseže u smanjivanje dijelova proračuna za kulturu. Ne treba dati ruke oko HNK ponovno. To što je bilo prije trideset godina prošlo je – rekao nam je Dolenčić.
– Živimo sada i ovdje i nema smisla obilježavati obljetnice spontanih djelovanja. Umjesto toga popravite Gavellu, omogućite Eurokazu da normalno izvodi “Gilgameša” kao remek-djelo današnjega svjetskog kazališta, pustite publiku u dvorane, vratite djeci puna gledališta... Ili sve to zajedno ukinite. I to je neko rješenje i odgovor. Ne treba ništa. Ni akademija ni performativnih umjetnosti. Ostavite samo svečana događanja koja se prenose na televiziji i gdje se drže govori pred kamerama. Jako puno ljudi i sada “daje ruke”, pomažu, rade, trude se, ne pitaju za sebe, spuštaju honorare od kojih žive, bore se svim sredstvima, a i dalje su mrvice marginalnih nekih ureda, samovoljnih odluka nekih vijeća i žrtve najrepresivnijeg djelovanja prema onoj – kultura je “nadgradnja” radnog čovjeka, pa je privremeno možemo smanjiti ili ukinuti, ništa neće nedostajati. I da, odlazi novac na kulturu. I nije mali. A guta ga posve krivo postavljen nepomičan sustav koji nitko da pomakne s mjesta. Jer bi se, naravno, neko “biračko tijelo” pobunilo. A što je, molim vas, neko “umjetničko tijelo” prema “biračkome”. Ništa – u matoševskom stilu borbeno komentira Krešimir Dolenčić današnju umjetničku zbilju u Hrvatskoj, trideset godina nakon snimanja kazališnog spota za obranu Hrvatske.