Nedavna tvrdnja izrečena na ovom mjestu, da Rolling Stonesi nikada neće imati arhivska reizdanja iscrpna kao Bob Dylan, dobila je potvrdu od najmjerodavnijeg izvora, samog Dylana. Naime, 17. rujna objavljen je novi, šesnaesti dio box set serije The Bootleg Series “Springtime in New York City 1980.-1985.” (Columbia/Menart), s 57 snimaka, od kojih su 54 dosad neobjavljene.
Usporedimo li to sa samo devet neobjavljenih pjesama koje će vas u listopadu dočekati na box setu “Tattoo You” Stonesa u povodu 40 godina od objave tog albuma iz 1981., razlika je očita, a cijena kutija još i skuplja kod Stonesa. Još gore po njih, i Stonesi su tada snimili daleko više pjesama nego što su objavili, ali je njihova arhivska građa iz tog razdoblja i dalje zaključana u ormarima, dok Dylanova dolazi do široke publike.
Dapače, usporedba pokazuje da se radi čak i o vremenski sličnom razdoblju početka osamdesetih, kad su, zanimljivo, pomlađeni Stonesi doživljavali novi zamah u karijeri, a Bobu Dylanu bili osporavani dometi na albumima “Shot of Love” (1981.), “Infidels” (1983.) i “Empire Burlesque (1985.), kojima se ova instalacija The Bootleg Series bavi.
Čak i uzimajući u obzir tadašnju Dylanovu izgubljenost, krive procjene i (ne)naklonost medija, ispada da je prgavi propovjednik ostavio iza sebe zalihu neobjavljenih pjesama po kojima je mogao objaviti sasvim različite albume od onih kako je tada odlučio. Sredina osamdesetih najteža je faza rada Boba Dylana, izgubljenog u novim okolnostima, novoj sceni i, ponajviše, promjeni te globalne scene na kojoj se izmijenio i način rada u tonskom studiju. Neprilagodljivi Dylan izgubio je “ono nešto” što je imao na još uvijek vrlo dobrom albumu “Shot of Love”, kojim je 1981. izišao iz “kršćanske faze” i održao odličnu turneju s bendom s kojim je radio tri godine.
Pravi problemi uslijedili su na albumu “Infidels” iz 1983., na kojem ponovno surađuje s Markom Knopflerom kao producentom, uzima Micka Taylora na gitari i sjajne Robbieja Shakespeara i Slya Dunbara, tada najpoznatiju ritam sekciju, suradnike na pločama Grace Jones, Rolling Stonesa (“Undercover”) i mnogih drugih. No, dok je Knopfler 1979. na solidnom albumu “Slow Train Coming” “statirao” i svirao iz drugog plana, četiri godine kasnije bio je jedna od najvećih novih zvijezda i preuzeo je kormilo, što je na “Infidels”, zajedno s dodatkom klavijaturista Alana Clarkea iz Dire Straitsa, završilo svirkom i aranžmanima otprilike kao da Dylan pjeva na zajedničkom albumu Grace Jones i Dire Straitsa.
Još je veća bila pogreška u odabiru pjesama, a od njih osam barem polovica mogla se maknuti i zamijeniti nekima od ovih koje nalazimo na “Springtime in New York City”. Sterilan zvuk tipične, “hladne” produkcije osamdesetih nije pomogao, zadržan je i na ispodprosječnom “Empire Burlesque” iz 1985., a nije pomogao ni razočaravajući nastup Dylana na Live Aidu, u društvu jednako izgubljenih Keitha Richardsa i Ronnieja Wooda. Bio je to trenutak u kojem su sve maske pale, a Dylan se našao na najnižoj točki karijere.
No, među drukčijim verzijama poznatih pjesama i dosad neobjavljenima na boxu “Springtime in New York City”, nalazi se sasvim dovoljno materijala koji omogućava igru pogađanja i playliste “kako bi Dylanov album zvučao da je odabrao ove pjesme”? Katastrofalne odluke da ne objavi “Blind Willie McTell” na “Infidels” samo je jedan od dokaza posvemašnjeg gubljenja kriterija. Prvi od pet diskova na “Springtime in New York City” donosi snimke s proba za turneju 1981. na kojima Dylan s bendom svira obrade gospel i rock and roll pjesmarice i dvije vlastite (“Senor” i “To Ramona”), kako ih je izvodio i na turneji.
Drugi disk posvećen je albumu “Shot of Love” i među 11 pjesama donosi čak osam prije neobjavljenih (plus raritetnu singl B-stranu “Let It Be Me”). Među dvadesetak snimaka s trećeg i četvrtog diska s “Infidels” sessiona samo su tri nove pjesme, ali i najviše drukčijih verzija, od kojih je Dylan neke iskoristio tek na sljedećim albumima.
Peti disk sadrži samo dvije neobjavljene pjesme, ali i višeminutnu, prvu verziju “New Danville Girl” (kasnije će postati “Brownsville Girl” na idućem albumu “Knocked Out Loaded”). Ukratko, ova nova arhivska kolekcija “Springtime in New York City” neće radikalno izmijeniti ni vaše ni ičije mišljenje o Dylanovim albumima, poput nedavnog “Another Self Portrait” o razdoblju 1970. koji je mnogima otvorio oči. No, pogotovo ako ste poklonik zvuka osamdesetih, bit će prihvatljiviji široj publici, a pomoći će vam i shvatiti što je Dylan s tadašnjim albumima sve mogao napraviti (bolje). Jer, sredinom osamdesetih Dylan je zaista “sagriješio bludno”, a potpuno albumsko dno dostigao pločama “Knocked Out Loaded” 1986. i “Down in the Groove” 1988.
No, povratak s “Oh, Mercy” 1989. bio je ne samo iznenađujući, nego i dokaz koliko ga je primjereniji producent s drukčijim pristupom snimanju – Daniel Lanois, tada tražen zbog suradnje s U2 – vratio na pravi kolosijek, uz veliki zamah iznenada preporođenog Dylana koji se pojavio sa serijom pjesama koje komotno ulaze među njegove najbolje radove.
