Kritikom pomažem razvoju društva. Sve što se ne provjetrava, pa i Crkva, postaje društveno opterećenje

Agape je novi film Branka Schmidta. Film koji je najavljivan kroz tematiku homoseksualnosti u svećeničkim redovima vjerojatno je razočarao one koji su se brusili da film etiketiraju, a obradovao one koji su ga razumjeli.

Društvena regresija i etiketiranje drukčijeg i drukčijih, onoga što odskače od mainstreama, zapravo je tema filma. U filmu Agape nema nijedne eksplicitne scene, nema tvrdnje da je svećenik izvan dozvoljenog ponašanja u gabaritima konzervativnog društva. Premijerno je prikazan u Puli gdje je dobio Arenu za montažu. Čudan je taj odnos najdugovječnijeg festivala u Hrvatskoj i jednog od najplodnijih hrvatskih režisera. Taj je odnos najbolje i najpreciznije opisao – jedan Rus, Sergej Levrentijev u knjizi “O Schmidtu”. Osjetilo se da je Schmidt očekivao više, no osjetilo se i da zna da će Agape zbog ponovnog zadiranja u tabue ostati kratkih rukava. No, u razgovoru imponira njegov mir, njegovo uvjerenje da će Agape s vremenom postati ono što je postao „Sokol ga nije volio“, klasik s tematikom u koju se prije njega nitko nije usudio ući. U pozadini filma još je toliko dobrih priča koje su jak motiv da se napravi neobičan intervju s čovjekom koji je u životu više puta sa sebe skidao etikete.

Pedofilija ili homoseksualnost u svećenika uvijek je vruća tema, za to se dobivalo i Pulitzera i Oscara. No, dojam je da je takvih slučajeva u nas bilo relativno malo, odnosno, jesu li baš to teme koje bi, kada se o Crkvi govori, domaću javnost najviše zanimale?

Ne bih se složio da tih slučajeva kod nas nema. Bilo je i kod nas svećenika optuživanih za pedofiliju. Međutim, to nije tema mog filma. Ja postavljam pitanje: je li glavni lik pedofil ili smo mi kao društvo homofobi. Ljudi koji hoće etiketirati, uništiti, zgaziti bilo koga samo zato što je drukčiji. Iz filma se vidi da moj glavni junak ima samo drukčiji odnos prema djeci. Ali i to je dovoljno da bude eliminiran iz društva. Zanimalo me to da pokažem kuda naše društvo ide. Umjesto da se bavimo gospodarskim prosperitetom, zaustavljanjem egzodusa, pogotovo mojih Slavonaca na zapad, mi se još više zatvaramo. Uz ovaj trend odljeva stanovništva više nećemo imati ni kuhara i konobara, morat ćemo uvoziti radnike. Prazne nam se sela i gradovi, a mi smo protiv toga da dođu ispaćeni Sirijci ili neki drugi. Slučaj pokušaja silovanja u Zagrebu dobio je takav publicitet jer je počinitelj Arapin. A što je s našim domaćim silovateljima, gdje su novinski naslovi o njima? To je ono što me muči. Kada sam studirao, u studentskom domu bili su mi susjedi od Čileanaca do Arapa, upoznao sam se s pola svijeta samo studirajući. Doista se čini da je etiketiranje u nas postalo gotovo pa uobičajeno, gotovo do razine ksenofobije.

Dosta tome pridonose i različite organizacije koje i sebe vole etiketirati vjerskima. Koliko time gubimo kao društvo?

Snaga društva ili grada mjeri se po broju doseljenika. U tome je snaga Zagreba. Iz Osijeka ljudi odlaze i grad propada. I ne samo Osijek. Slično je i sa sveučilištima. Ljudi iz drugih kultura donose svježinu i različitost. Tim prožimanjem kultura stvara se kvaliteta neophodna za napredak društva. Za mojeg studija u Međunarodnom studentskom klubu prijateljstva stalno je bilo večeri posvećenih različitim kulturama ljudi koji su u Zagreb donosili studenti sa svih strana svijeta. Imali smo to jedno bogatstvo. Danas sve što nije mainstream odmah je suspektno i pojavljuju se raznorazni čuvari tog mainstreama koji će napasti sve što je drukčije. Ja ih zovem čuvari državnog pečata! Mene to “drukčije” strašno privlači i mislim da ćemo biti puno bogatije društvo kada većina prihvati različitost. Zato sam i odabrao Gorana Bogdana, ne glumca koji bi imao snagu i odlučnost jednog Renea Bitorajca, nego krhkog i simpatičnog Bogdana, osobu koja je draga. Zato da se njegova različitost ne shvati jednoznačno, da to što je drukčiji ne znači da je odmah i negativac. Bilo mi je bitno na kraju filma proizvesti empatiju prema tom liku. Nije mi bilo važno jasno zaključiti je li on pedofil ili ne, time neka se institucije bave, zanimala me reakcija društva na to što je on drukčiji. Osim toga, što nas uči Isus? Toleranciji, praštanju, ljubavi, njegova je glavna riječ ljubav. Zato se ovaj film i zove Agape, što na starogrčkom znači Božja ljubav, ona ljubav kojom Bog ljubi nas. Danas prečesto s oltara čujemo riječi mržnje, a ne ljubavi. Pa je li to osnovna zadaća propovijedi? Sasvim sigurno da većina svećenika radi upravo onako kako treba, širi ljubav, onako kako i sam mislim da bi trebalo i kako učim svoju djecu, a ne da mašu desnicama i prijete.

I mediji u svemu tome imaju svoju ulogu, prečesto ne baš lijepu. Možda je vrijeme da se snimi film i o novinarima?

Film o novinarima bio bi potencijalno jako dobra tematika, no mislim da sam ovim filmom završio trilogiju kritike društva (Metastaze, Ljudožder vegetarijanac, Agape) sa scenaristom Balenovićem. S tim da je Agape stilski puno dotjeraniji u odnosu na prethodna dva koja su sirova i brutalna.

Izuzetno je zanimljiv izbor Gorana Bogdana za glavnog glumca. Čini se da je riječ o našem glumcu s najviše perspektive.

Agape je film u kojem sam sa scenaristima radio na najvećem broju verzija scenarija do sada u mojih 11 filmova. Na više od 180 radilo ih je četvero. I baš u tim završnim verzijama Goran Bogdan najviše je pomogao meni i Sandri Antolić, koja se zadnja uključila u pisanje teksta. Upravo je on svojom pojavom, toplinom i dobrotom vodio prema liku kakvog smo željeli vidjeti na filmu. A to je bilo strašno teško postići pa mi je žao da kritika nije zamijetila njegov rad s obzirom na to da je za glumca teško i nezahvalno raditi takvu vrstu uloge. Pri tome ne kažem da je biti Krpa u Metastazama lako, na kraju krajeva Rene je za tu ulogu dobio Arenu kao i za Ljudoždera vegetarijanca, jer je jednostavno briljantan glumac. Bogdan je morao svu smetenost i nezrelost, sve što taj lik ima u sebi, vjerska kolebanja, sve je to morao prenijeti na ekran. Bio je to golem posao koji je napravio sjajno pa mi je žao što to nije verificirano na pravi način. Nije slučajno da je više rasprodan vani nego u Hrvatskoj. I mi smo termin snimanja morali prilagoditi njemu jer je snimao nešto u Engleskoj. To je naš glumac s trenutačno najvećim međunarodnim potencijalom. Velika je sreća da je igrao ovu ulogu. Sve će to s vremenom doći na svoje, kao što je na svoje došao i Sokol ga nije volio. U Puli nije dobio nijednu nagradu, ja sam bio napadan i svašta prošao, a opet Sokol je preživio. Dobar film ne možeš ubiti iako je moj profesor Ante Babaja tvrdio suprotno.

Također je zanimljiv i izbor dvojice mladih glumaca koji su Bogdanovi partneri. Obojica su iz Srbije, Denis Murić i Pavle Čemerikić, a trebalo ih je smjestiti u posebno okruženje.

Bio sam u žiriju na festivalu režije u Leskovcu i tamo sam gledao film Ničije dete. Dali smo tom filmu Grand prix, imao sam prilike upoznati redatelja i razgovarati s njim, ali i ta dva dječaka koja su me se jako dojmila ulogama koje su ostvarili. Više Denis koji je igrao glavnu nego Pavle koji je igrao sporednu. Kako u scenariju Agapea postoji svojevrstan „ljubavni trokut“, sjetio sam se njih dvojice pa smo za njih organizirali audiciju u Beogradu. Išli smo Bogdan, producent Stanko Babić i ja. Imali smo snimateljsku ekipu i prostor u kojem je Goran s njima radio probe. Zanimljivo je da Denis još živi na Kosovu, odakle je i Pavle koji je, kada je tamo izbio rat, otišao s roditeljima u Beograd. Denis je, dakle, još u Kosovskoj Mitrovici. No, Denisa je bilo lakše prilagoditi jezično nego Pavla jer se u Beogradu govori jedan poseban srpski jezik. S njim je danima radila Helena Buljan i napravila je sjajan posao. Denisa smo lako pretvorili u Slavonca. Bili su savršeni, fizički različiti, po svemu ono što sam tražio. Mahom su na filmu tinejdžeri, grupa djece koja na filmu pohađa pripravu za krizmu i stalno su zajedno. Ali, iznimno je težak posao bio uklopiti ih i držati zajedno, i tu opet dolazi Goran koji ih je stalno animirao, pomagao im oko izgovora, držao ih “unutra”.

Što je sljedeće? Hoćete li opet raditi s Ivom Balenovićem?

Balenović već dugo razvija jedan projekt, no nikako da ga završi. Ni ja ga nisam još pročitao, jer mi ga nije dao! Tako sam s Josipom Mlakićem i Sandrom Antolić napravio novi tekst koji se tiče braniteljske populacije. To bih vrlo rado radio jer mislim da je negativna slika o braniteljima koju ljudi često imaju potpuno kriva. Bio sam šest mjeseci na ratištu, upoznao ih, znam da su to normalni ljudi često s teškim problemima, bolestima. Želio bih tu sliku o njima popraviti. Najviše me ljuti kada grupice profitera manipuliraju braniteljima ne bi li ostvarili neke svoje ciljeve. Branitelji samo žele svoj mir i normalan život, i da ostvare prava koja im zakonski pripadaju i koja zaslužuju zbog onog što su napravili za Hrvatsku.

Josip Mlakić doista je danas jedan od najzanimljivijih scenarista u nas, iako mu scenariji, barem za sada, nisu glavna preokupacija. Upoznali smo ga kroz ratni film, a onda i kroz vaša Imena višnje.

Drago mi je što je njegov rad konačno verificiran u suradnji sa mnom na filmu Imena višnje za koji je u Puli dobio Zlatnu arenu za scenarij. On je iznimno talentiran, vrijedan i vrlo blag čovjek. Pravi je užitak surađivati s njim.

Što je s HAVC-om, što se događa sada nakon promjene na čelu? Kao da je na snazi stanovita kreativna pauza.

Nakon naše akcije Puk’o nam je film ljudi su konačno shvatili da mi ne branimo Hrvoja Hribara, nego neovisnost HAVC-a o politici. Po meni najbolji ministar kulture ikada, Božo Biškupić, daleko nas je najviše slušao i razumio, bio nam je najbolji partner, u njegovo vrijeme osnovan je HAVC upravo s ciljem da se film odvoji od utjecaja politike. Ne kažem da je u HAVC-u sve bilo savršeno, ali film je u nas imao neviđen prosperitet. Djelovanjem određenih grupa percepcija o HAVC-u postala je grozna, kao da je tamo najveći kriminal. I došlo je do smjene ravnatelja. Drago mi je da su nas tada primili premijer Plenković i ministrica Obuljen Koržinek od kojih smo dobili čvrsta jamstva da će film i dalje ostati neovisan o politici. Sada zajednički radimo na novom zakonu o audiovizualnoj djelatnosti kako bismo otklonili nedorečenosti koje je imao stari zakon i kako bi prevenirali moguće sukobe interesa. Postoje određeni pokušaji da se pod egidom borbe protiv sukoba interesa politika na mala vrata ugura u HAVC, ali ja sam uvjeren da će obećanja koja smo dobili biti ispoštovana. Nadam se da će ujesen krenuti u saborsku proceduru novi zakon koji će osigurati prosperitet hrvatskog filma.

Je li moguće filmove u Hrvatskoj snimati bez potpore? Dugoročno i konzistentno?

U ovoj ekonomiji zasigurno ne. No, ima jedna druga stvar zbog koje ja stalno nastojim zaštititi HAVC, a to je struka. Moramo afirmirati izvrsnost, jer često smo svjedoci da gdje god se politika umiješa, prestaju vrijediti kriteriji izvrsnosti, a počnu podobnosti, kumstva, rodijaštva, netijaštva i slično. HAVC je afirmirao izvrsnost i zato je bitno da on ostane neovisan o politici. Prije četiri godine sjedio sam na mjestu umjetničkog savjetnika za igrani film. Imali smo dvije intervencije iz samog vrha države za određene kolege. Sjeli smo s Hribarom i ponovno pročitali te scenarije za koje se s najviših mjesta urgiralo da prođu. I nisu prošli. A sada bi određene interesne skupine htjele upravo to: da na telefonski poziv prolaze scenariji. To je ta snaga HAVC-a i to je to što pojedincima smeta. Zato je nastala ta hajka na HAVC, jer nema načina da okrenete neki broj i zatražite toliko milijuna za neki film i dobit ćete. Citirao bih Borgesa. Umjetnost je plamen plus algebra. Nikako se taj plamen koji je buknuo nastankom HAVC-a ne smije utrnuti jer preuzme li komandu nad HAVC-om politika, ostat će algebra bez plamena, a bez plamena nema umjetnosti. Ključno je za nas da zadržimo taj plamen koji jamči slobodu stvaranja koja nam je uostalom i Ustavom zagarantirana.

I što sada nakon 27 godina neovisnosti? Jesu li i po vama naši izgledi zaista loši kako izgledaju ili su to tek anomalije koje se mogu korigirati?

Jedan vaš kolega kaže da sam ja tvorac novog crnog vala u Hrvatskoj. Shvatio sam, pa i dok sam bio šest mjeseci na fronti, sve i svašta, brojne sam političke i vojne aktere, sadašnje i ondašnje, i osobno poznavao. Zajedno smo maštali po birtijama i skloništima... Sigurno nisam zadovoljan što umjesto zemlje znanja postajemo zemlja kelnera i kuhara. U zadnjih nekoliko godina Hrvatsku je napustilo više od 100.000 mladih. Prijeti nam demografska katastrofa, a mi se bavimo imenima ulica i trgova. Bože, pomozi! Zato sam shvatio da je bolje biti kritičan, jer mislim da kritikom pomažem razvoju društva. Sve ono što se ne provjetrava, pa i Crkva, postaje društvenim opterećenjem. Ne bi trebalo biti tabu tema. Točno je da smo na rubu i zadnji je trenutak da se ili pokrenemo ili će nas nezaustavljivo progutati mrak. Želim vjerovati da moja djeca neće morati u Irsku, već da će ostati ovdje. Nadam se da je i vlast svjesna da nam vrijeme istječe i da je krajnje vrijeme da se Hrvatska pokrene, da sve žrtve i patnje i sav taj trud uložen 90-ih ne bude uzaludan.