Poštovani gospodine premijeru, pismo sisačkog biskupa Košića, čak i ako je samo koreografija da biste vi ispali simpatičniji, naslovljeno na vas pokazalo je nedvosmisleno da u Hrvatskoj postoji demokracija, ali da se treba pitati postoji li u Crkvi vjera. Politika nije tabu-tema niti na bilo koji način može biti nedostupna kritici građana koji se tako i potpisuju.
Nema zabranjenih tema, nema nedodirljivih osoba i nema dvostrukih mjerila. Isto bi trebalo vrijediti i za Crkvu, integralni dio društva koje za sebe rado tvrdi da je katoličko, premda sve manje razumije smisao vlastitog katolicizma, a još manje smisao vjerske iskrenosti koju toliko uporno veleduhovno i veledržavnički zastupa aktualni papa. Nedavno je represivni aparat uhapsio nasilnike koji su izvrijeđali vašu državnu tajnicu, nazivajući je pogrdnim imenima, prije svega kao personifikaciju sustava kojem, optočena medaljama, služi kao maska njegove vjerodostojnosti.
Samo poneki dan nakon tih nemilih događaja jedan je biskup vaše osobno postupanje pri krpanju nove Vlade nazvao prostituiranjem, čime je i vas nazvao kurvom. Ne mislim da sad biskupa treba zatvarati budući da je njegova duhovna opstipacija, koju frojdistički osjeća i izražava, već ionako prevelika patnja njemu samom i pastvi koju pastirski predvodi. Nego mislim da treba konačno uvesti jednake kriterije za sve u ovoj državi; kako za one koji se ponašaju nasilno, tako i za žrtve njihova nasilja. Može li država biti pravna ako su metode kojima se do prava, čak ne nužno i do pravde, pokušava doći – krive.
Uvreda koju je uputio premijeru uvreda je i cijeloj vladi, formalno vrhu državne vlasti, dakle državi, ali stvarnom, po njemu, moralnom dnu, dakle opet državi, iznad kojeg se, prema biskupu, anđeoski nadvila karakterna čistoća političko-duhovnih divova Hasanbegović-Esih. I tu i jest caka. Da ste kojim slučajem Vladu sastavili trgovinom sa spomenutim arhanđeoskim dvojcem, bi li to tad bila očaravajuća umjetnost mogućeg, bi li umjesto o prostituciji govorili o političkim prvopričesnicima što su podnijeli najveću žrtvu domovini ubacivši sami sebe u biskupov kupleraj.
Osobno bih u oba slučaja prema vašem potezu osjećao istu nelagodu i sram, ali u biskupovoj intervenicji , nemam dileme da se ne radi o kritici principa, nego personaliziranoj netrpeljivosti prema trgovačkom karakteru jedne minorne političke organizacije, vrlo sličnom onome što ga golemi dio organizacije kojoj pripada i sam biskup njeguje već dvije tisuće godina. Da biskupu nije važan princip, postaje nedvosmisleno kad vam do kurvaluka zamjera što ste u Vladu primili one koji pohode gay pride, a izbacili one koji marširaju u hodu za život. Ne vjerujem da je to ijedan biskup mogao napisati a da pritom nije osjetio gnušanje prema sebi samom. Jer baš bi ljudi vjere trebali biti ti koji će uzdrmati ateizam svjedočenjem boga, baš bi oni morali biti ti koji bi, ako je pripadnost pojedinim kolonama i danas prijamni ispit za ideološko eliminiranje, svojim postupcima morali pokazali jednakovrijednost svakoga od nas. Ako stvarno postoji jedan bog i ako smo mi svi njegovo kreacionističko čudo, onda smo, bez obzira na kolonu u kojoj stupamo, svi njegova djeca, s jednakim moralnim obavezama, ali i s jednakim pravima.
Čak i s pravom da budemo članovi ovakve vaše Vlade, ako uopće imamo dovoljno jak želudac za to. Samo zato što se s nekim ne slažemo ne znači da ga možemo proglašavati kurvom, nehrvatom, neprihvatljivim i stigmatiziranim. Evo, osobno se duboko ne slažem s biskupom koji vam piše, ali ga ne mislim proglasiti nehrvatom, nego mi je žao što je Hrvat. Kao što mi je žao i to što vam biskup zabranjuje da svoju stranku nazivate demokršćanskom. Vi i vaši drugovi možete svoju stranku nazivati kako god hoćete, s onim istim licemjernim pravom kojim se i Crkva, s ovakvim „predsjednicima temeljnih ogranaka“ naziva duhovnom, a ne radikalnom političkom partijom. Zbog svega toga, poštovani premijeru, mislim da se ne morate brinuti što bog biskupa Košića ne čuje dok se moli za vas. Uvjeren sam da bog biskupa Košića uopće ne čuje.
A ako ga i čuje, onda ga ignorira, što je još poraznije jer je zbog biskupa velik dio Hrvatske ostao nepokriven signalom nebeske mreže pa ni obični vjernici nemaju s tako blokiranim predajnikom pristup božjem chatu. To je predivno stanje za sve one s obje strane oltara koji dolaze u crkvu maskirani u vjernike tek da bi osigurali alibi svom hereditarno-podbuhlom bezvjerstvu. Gospodine premijeru, dugo sam se pitao zašto se tako često katoličko svećenstvo, ne samo suvremeno nego i ono povijesno, izravno upliće u politička pitanja i zašto su mnogobrojni oci ove domovine, od Starčevića do Radića, ogorčeno upozoravali na opasnosti klerikalizma. I došao sam do nedvojbenog zaključka da je uzrok dosada.
Dosadno je biti svećenik. Jedan bog, jedan otkupitelj grijeha, jedna dogma, tri molitve, četiri evanđelja, šest nabožnih pjesama, 12 apostola, dvije tisuće godina iščekivanja spasa, predstave bez premijere, sve same reprize. Naravno da potencijalno kreativnom pojedincu ritual mora dosaditi, pogotovo kad nema više izazova, kad je egzistencija osigurana, kad apanaža stiže, kad nema brige za sljedeći dan i kad strahovi većine nisu i tvoji strahovi. Onda čovjeku dođe da se pomalo bavi nadgradnjom, da se razonodi od posla s bogom i da proba nešto posve drugo; da se posveti unutrašnjim demonima i belzebubu politike.
Režimski novinarčić spominje Njegovo ime uzalud.