Kako je Miroslav Krleža reagirao kada mu je hrvatski književnik iz Splita Živko Jeličić ponudio da maršalu Titu predloži mirno povlačenje s vlasti u vrijeme Hrvatskog proljeća, možete pročitati u ekskluzivnom tekstu “Prijateljstvo s Miroslavom Krležom ili Slučaj Miroslava Krleže” u najnovijem broju Kronika koje objavljuje Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU.
Riječ je o časopisu koji još nema koeficijent da je znanstvenog karaktera, ali koji pod uredništvom Tomislava Sabljaka uporno objavljuje nepoznate i neobjavljene tekstove iz ostavštine hrvatskih pisaca. A u arhivu ovog Zavoda na Gornjem gradu u Zagrebu čuvaju se ostavštine od čak dvije stotine pisaca, a neke su od njih i digitalizirane.
Intrigantna i opasna molba
Ovog puta na red za objavljivanje u Kronici došao je autobiografski zapis poznatog splitskog svestranog prozaika Živka Jeličića koji je dnevničke zapise počeo pisati početkom devedesetih. Zanimljivi rukopis o druženju Živka Jeličića s Krležom Sabljaku su uručile piščeve kćeri i snaha. U Kronici je Sabljak objavio integralni Jeličićev tekst ne dirajući u autentičnost rukopisa. A u osnovom tekstu o Krleži, Jeličić piše da su ga ljudi iz Hrvatskog proljeća (izrijekom navodi druga Petrinovića) zadužili da pokuša nagovoriti Krležu da predloži Titu da se “mirno povuče s vlasti i da sa strane promatra kako će se razvijati politički život nakon njegove vladavine”. I tako je Jeličić iskoristio trenutak u kojem je ostao sam s Krležom u njegovoj radnoj sobi u Leksikografskom zavodu spomenuvši da je čuo da “Krleža zna vikendom malo skoknuti do Briona i s Titom odigrati partiju šaha” pa mu je rekao: “Ne biste li vi, kao intimni prijatelj Titov, savjetovali mu da se povuče s vlasti... Mnogo je to manji rizik no što je sačekati njegovu smrt. Znate, onako sa strane bi bio prisutan, tako, možda bi vaša riječ na njega djelovala”, govorio je Jeličić Krleži, s kojim ga je vezivalo dugogodišnje poznanstvo.
– Da siđe s vlasti? Tito da sam siđe s vlasti?! Još nisam čuo tako dobar vic. Treba da sam siđe s vlasti!! Ha, ha, ha. Jeličiću, ja sam vas do ovog trenutka smatrao pametnim čovjekom, odsada, shvaćate li, ne želim vas uvrijediti, Bože, kako vam je mogla pasti na pamet takva besmislica? Tko vam je to podvalio? Znate li kakva je to glupost doći i na pomisao da bi se Tito sam povukao s vlasti”, iščuđavao se Krleža Jeličićevu prijedlogu. Jeličić je kao poslijeratni tajnik Društva književnika Hrvatske bio privilegirani svjedok poltronstva s kojim su mnogi “podanici” Krležu dočekivali u Klubu književnika. Bio je i svjedok ponižavajućih posjeta književničkih delegacija moćnom Vladimiru Bakariću, gdje je po Jeličiću ovaj govorio “besmislice”.
Okružili ga udbašima
“Obraćajući se Dončeviću, rekao je: Ta valjda ne očekuješ da ja čitam tvoja djela pa i djela tvojih kolega, zabavniji su mi detektivski romani. Koga vraga napadate publiciranje šunda s kojim se mase uvode u literaturu, govorio je Bakarić, da bi kada se tema razgovora preselila na časopise rekao i ovo: U vremenima predratnim nitko nije sufinancirao časopise, a oni nisu imali nikakvih materijalnih problema, rekao je Bakarić, a ja sam jedva suzdržao smijeh, prisjetivši se Krležine priče s teškoćama oko izdavanja Pečata”, svjedoči Jeličić. Prisjeća se Jeličić i Krležinih boravaka u Splitu kada ga je jedna nastavnica iz Varaždina s grupom djece zamijenila za svećenika na Peristilu i zamolila ga da im pokaže katedralu, što je ovaj i učinio vodeći djecu od oltara do oltara, rekavši na kraju da nije velečasni, nego nečastivi u liku Miroslava Krleže. Opisuje Jeličić i Krležinu beogradsku polemiku s Borislavom Mihajlovićem Mihizom, ali i tvrdi da je Bakarićev aparat pred Krležinu smrt tog pisca drsko okružio udbašima. “Nisam odlazio na Gvozd, a znao sam da je Krleža sam samcat u prstenu Bakarićevih slugu”, piše Jeličić te opisuje događanja nakon Krležine smrti kada su u Akademiji Ivo Frangeš i Marijan Matković rekli da je razvaljen željezni ormar u Krležinoj radnoj sobi u Leksikografskom zavodu, zbog čega su dali ostavke u Odboru koji je trebao bdjeti nad Krležinom literarnom ostavštinom.
istinu za volju Mihiz je krleži uzeo mjeru ko nitko kasnije,i dans je užitak čitati mihiza kako tranšira krležu