Back Hansen prvo je otkriveno veliko ime idućeg festivala INmusic, a nedavno objavljeni novi album "Hyperspace" može poslužiti kao šifrarnik i podloga onoga što ćemo čuti i vidjeti na njegovoj idućoj turneji, pa i u Zagrebu. Beck je veliko ime prije svega po značaju; od devedesetih naovamo s njim se mogu mjeriti samo Prince i Jack Whiite, podjednako svojeglavi solisti skloni timskom radu i uspoređivanju s najboljima.
Funk posvetu Princeu s albumom "Midnight Vultures" Beck je objavio 1999., a upravo lani, na dvadesetu godišnjicu, snimio je i EP s izravnim obradama Princeovih pjesama, i to još u Princeovu studiju Paisley Park. I po broju žanrovskih skokova, redefiniranja plesne glazbe i stilova kojima se bavio, Beck je u istoj klasi, ili kasti, kao i Prince ili Jack White.
Iako su glazbeno različiti, mnogo je formacijskih sličnosti među njima; kao i Prince ili Jack White, i Beck je čest suradnik drugim glazbenicima, pa se kao gost na tuđim projektima upisao na liste mnogih kao omiljeni suradnik. Neki mu vraćaju "uslugu"; tako se na "Hyperspace", među ostalima, pojavljuje zvijezda Pharrell Williams kao koautor i koproducent sedam pjesama, mada je izvorno navratio u studio za samo jednu planiranu zajedničku suradnju. Iako ga je teško primijetiti u jedanaest pjesama, tu je i Chris Martin iz Coldplay na pozadinskim vokalima.
Koliko je Beck uspio svoj alternativni pogled nametnutiu srednjoj struji, iako nikada nije ponovio tržišne domete hiperuspješnog "Odelay" iz 1996., govori podatak o njegova zadnja dva albuma; "Morning Phase" iz nagrađen je Grammyjem kao album godine 2015., dok je "Colors" iz 2017. dobio dva Grammya, među kojima i onaj za, vidi vraga, najbolji alternativni album godine.
Pa je li onda Beck čvrsti mainstream ili šminkerska alternativa, ili samo pomodnim hipsterima uspjeva podvaliti različite priče svakih par godina? U temeljima svega Beck je odličan autor koji se uspješno koristi raznim facetima pop glazbe, ponekad i mehanički. Vrludajući po srednjoj struji i crossoveru, Becku nije teško iz godine u godinu mijenjati težište rada, ovisno o željama, te mijenjati intonaciju albuma.
Radi se o autoru koji je i naizgled "čudnu" glazbu uspjevao nametnuti kao novu normu svjetske srednje struje pop glazbe. Drugi Grammy za "Colors" - otvoreno hitoidni plesni album od kojega je novi "Hyperspace" upravo namjerno različit - također je bio važan, u kategoriji najbolje produkcije i tonske snimke albuma. Naime, upravo se u majstorskom igranju zvukom krije veliki dio Beckove privlačnosti, pa tako i na "Hyperspace", koji ne otkriva velike novosti, ali sve što nudi zamotano je u privlačni glazbeni celofan koji je teško propustiti ako imate sluha i simpatija za Becka.
Pomalo elegičan tok "Hyperspacea" donekle je sličan ranijim introspeltivnim albumima poput "Sea Change" ili "Mutations". Kao njegov 14. album s kojim dolazi na 15. INmusic, "Hyperspace" je očiti pomak u glazbeno "intelektualiziranje" nakon plesnosti prethodnog albuma, Radi se o nastavku Beckova puta u kojem je najistaknutiji zvuk klavijatura i starinskih synthesizera, ponekad na tragu "zavjesa" Vangelisa iz "Blade Runnera". Spareni s dodatkom valova akustičnih i slide gitara, te Beckovih pomalo "anđeoskih" vokala, često provučenih kroz auto-tune efekt, rezultat je zamalo nebeski, kontemplativni ugođaj svojevrsnog spoja zaigranosti Beach Boysa, "izgubljenosti" Blade Runnera i Mobyja.
S dojmom kao da je u studio navratio i David Gilmour, na kojega podsjeća Beckova boja glasa u završnoj electro-gospel temi "Everlasting Nothing". Beckov albumski tok svijesti prije svega je konceptulno ujednačen, a naslovi poput "Uneventful Days", "Die Waiting", Dark Places" ili "Everlasting Nothing" pomalo vuku na dislociranu Bowiejevu berlinsku fazu rada, pa se koji put pričinjava da se Bowiejev Major Tom posredstvom Becka javlja iz nekog delekog kutka hipersvemira.