Marginalizaciju i slabo valoriziranje svojega rada zbog proste činjenice da su žene, doživjele su mnoge, ne samo hrvatske već i svjetske umjetnice jer povijest umjetnosti je od svojih početaka više bila okrenuta k muškarcu kao stvaratelju. Obrazovanje je ženama godinama bilo uskraćivano, nisu imale pravo glasa, a time je i njihov talent zatrt, jer društvo je stvaralo mit o ženi kao biću koje nema umijeće postati likovnim genijem. Istina je potpuno drugačija, a umjetnicama koje su obilježile hrvatsku povijest, od 19 st. pa do danas, i na bilo koji način svojim djelovanjem bile povezane sa Zagrebom, Umjetnički paviljon odužit će se velikom izložbom, “Zagreb, grad umjetnica” koja se otvara 5. veljače. Ukupno 74 rada čak 54 umjetnice, počevši od Anke Bestall, Slave Raškaj, Line Crnčić Virant, Naste Rojc, Sonje Kovačić-Tajčević, Anke Krizmanić pa do Nevenke Đorđević, Marte Ehrlich, Mile Kumbatović, Milene Lah, Vere Fischer, Marije Ujević, Goranke Vrus Murtić, Nives Kavurić Kurtović, Sanje Iveković i Vlaste Delimar, Ivane Franke... odabrale su autorice stručne koncepcije izložbe dr. sc. Ljerka Dulibić, Iva Radmila Janković, viša kustosica MSU-a u Zagrebu i dr. sc. Ivana Mance, a idejna autorica izložbe je ravnateljica Umjetničkog paviljona, Jasminka Poklečki Stošić.
- Sam početak izložbe je moj, to su umjetnice djelatne krajem 19. st. i u prvim desetljećima 20. st. - započela je o svojem djelu postava dr. sc. Ljerka Dulibić pa nastavila:
"U tom periodu zanimljivo mi je bilo pratiti koliko su neke od njih uspjevale ostvariti određene iskorake, koji nisu radikalni sami po sebi, ali ostvarili su velike pomake u odnosu na ono što se do tada uvriježeno smatralo ženskim slikarstvom. U tom smilsuizdvojila bih Linu Crnčić Virant, poznatiju možda kao suprugu slavnog slikara Crnčića čija je bila i učenica, i njen portret Kornelije Dežman iz Zbirnog fonda Strossmayerove galerije starih majstora. To je situacija u kojoj ženska autorica slika ženu koja je tada ugledna pripadnica zagrebačkog društva i ujedno velika dobrotvorka i pokretačica kulturnih akcija, a portretira ju na način na koji su do tada portretirani zaslužni muški uglednici. Naslikala ju je povodom podizanja Meštrovićevog spomenika Josipu Juraju Strossmayeru iza zgrade HAZU, a Kornelija Dežman tada je predsjednica Odbora zagrebačkih gospođa, udruge zaslužne za njegovo postavljanje. Portretirana žena nije pokazana tek kao lijepo odjevena gospođa u ukusno dekoriranom interijeru, dakle onako kako su uobičajeno žene bile prikazivane u svojoj uobičajenoj ulozi supruge, majke ili kćeri, već je istaknuta njena javna utemeljiteljska uloga u kulturnom životu grada Zagreba. Koliko mi je poznato, ta slika do sada nije bila izlagana."
Njen vremenski period slijedi izbor dr. sc. Ivane Mance koja se pozabavila time kako se generacije umjetnica koje na scenu stupaju 50-ih i 60-ih godina odnose prema onome što je tada vrijedilo kao progresivno.
- Kroz 50-te godine se kao pojam što je to moderno ispostavila apstrakcija, pa me zanimalo kako se ta generacija umjetnica prema toj normi pokušala svrstati. Tu sam bila sklona izdvojiti Martu Ehrlich kao nekoga tko se naslanjajući na iskustvo međuratnog avangardizma i nadrealizma, lako mogao nadovezati na novije trendove u umjetnosti poput enformela u slikarstvu. Na opusima Mile Kumbatović, Vesne Sokolić i drugih može se vidjeti da u tom periodu dosta eksperimentiraju. Zanimljivo je da je i u kiparstvu, koje je dugo bilo medij rezerviran za muškarce, nakon rata dosta kiparica. Opus Ksenije Kantoci je nekako odmah prepoznat na tragu onoga što se prepoznavalo kao moderna forma, dok imate opuse s kojima se povijest umjetnosti teže nosila, a takvi su opusi Milene Lah i Vere Fischer.To su kiparice koje su imale želju za eksperimentiranjem, i sudjelovale su u kolonijama, i autorice su skulptura koje su našle prostor u gradu, ali tadašnja kritika ih možda nije umjela uvijek dobro valorizirati – kaže dr. sc. Ivana Mance naglašavajući da je u periodu kojim se ona bavila ključno i to da nakon Drugog svjetskog rata ženama svijet umjetnosti, barem na formalnoj razini postaje otvoren, što prije nije bio slučaj, i one mogu ravnopravno upisivati akademiju i izlagati, što i čine. Sustav im, dakle, pruža mogućnost da se profesionalno afirmiraju.
Radmila Iva Janković obradila je treći dio izložbe, od kraja 60-ih do danas, brojčano najnapučeniji i izlagački najzahtjevniji jer tu često više nije riječ samo o slikama i skulpturama već su posrijedi i multimedijski radovi.
- Moj period vrijeme je odmaka od poetike visokog modernizma u smislu želje izjednačavanja umjetnosti sa životom i u tom razdoblju umjetnici koriste vlastitio tijelo u performansima, video, fotografije, tekst… U to se vrijeme prvi put javlja i artikulirana borba za spolnu ravnopravnost. Kad se pogledaju zbivanja na zapadu, posebice u Americi, ta promjena se prilično brzo dogodila i na našoj sceni. No usprkos promjenama od revolucionarne 1968. na dalje, kad se gleda broj umjetnica aktualnih na sceni u razdoblju Nove umjetničke prakse zamjetan je njihov iznimno malen broj. Krajem 90-ih radila sam intervju sa Sanjom Iveković i iznenadila me rekavši da je među 19 umjetnika okupljenih oko galerije Podroom, ona bila jedina žena. Bila je prva koja je unijela feministički diskurs u svoju umjetničku praksu. Na izložbi ćemo prikazati njen rani video „Make-up-Make-down“ u kojem je kamera usmjerena na dekolte i ruke dok se erotiziranim pokretima poigrava s kozmetičkim preparatima čime indirektno ironizira jednu od omiljenih tema muških slikara „žena pri toaleti“. Njeni radovi prepoznati su i na svjetskoj sceni kao antologijski radovi feminističkog diskursa i imala je, ne bez razloga, retrospektivu u MoMA-i– govori Iva Radmila Janković.
Naglašava također da je pažljivo prošla kroz sve sudionike svih izložbi Novih tendencija, međunarodnog pokreta koji je djelovao od 1961. do 1973. i obilježio je hrvatsku umjetnost, i ustanovila da u njemu među hrvatskim izlagačima nije bilo niti jedne žene iako je u tom razdoblju djelovala iznimna umjetnica Ljerka Šibenik s čijim ambijentom započinje treća dionica.
- Prošla sam i kroz Zagrebačke salone i samo potvrdila katastrofalnu situaciju što se tiče umjetnica: zastupljenost žena od 60-ih do 90-ih, uvijek je bila manja od 30 posto, čak i znatno manja. Emancipacija je ipak donijela rezultate koji su vidljivi tek danas pa se na likovne akademije kod nas upisuje sve više žena, njihov postotak se izjednačuje, ponekad je čak i veći. No i tu valja naglasiti da još uvijek živimo u društvu u kojem kada kažemo da se neka struka feminizirala, to znači da je društveno degradirala i da je potplaćena, dakle još uvijek živimo u patrijarhalnom društvu – komentira Ivana Mance.
Autorice su naglasile i da su svoj izbor morale prilagoditi prostornim ograničenjima te da bi ovakva izložba priređena u svojoj punini lako napunila oba kata MSU-a. Pojasnile su i da nije činjenica da žena u povijesti umjetnosti nema. Kod nas je konkretno, još Ivan Kukuljević Sakcinski u 19. st. napravio prvi leksikon u koji je uvrstio sve njemu poznate ženske umjetnice, no opće je prihvaćena stvar da je u određenim dijelovima povijesti, posebice povijesti modernizma, premalo pažnje posvećivalo se ženskim opusima i tu valja napraviti korekcije. Na pitanje pak zašto ovakve jedne izložbe posvećene ženama do sada nismo imali, autorice su složne pa zaključuju:
Feministička agenda je unutar povijesti umjetnosti relativno kasni fenomen. Djelomičan razlog je da su te feminističke pozicije postale epistemološka tekovina povijesti umjetnosti i likovne kritike relativno kasno. U svijetu se prve takve revizionistički nastrojene knjige i djela počinju zbivati tek krajem 70-ih godina, a u nas od 80-ih pa na dalje. Starija generacija povjesničara umjetnosti tu agendu nema na prvoj liniji svojih interesa. No ta feministička intervencija nije sporo prolazila samo kod nas, već svuda. U tom kontekstu primjećujemo da se u zadnje vrijeme priređuju izložbe posvećene ženama. Kao da je konačno došlo do potrebe da se to eksplicira. Prošle godine održala se izložba posvećena umjetnicama koje su djelovale u Beču, u Grazu se upravo organizira izložba posvećena štajerskim umjetnicama, u Whitney muzeju se priprema izložba posvećenu umjetnicama iz njihove kolekcije, nedavno je također organizirana velika izložba Feminističke avangarde od 1970-ih u kojoj su zastupljene i hrvatske umjetnice...Dakle, nešto je u zraku. Takav je trenutak, a mi smo se priključili aktualnom svjetskom trendu. Nadamo se da će ovo biti poticaj da se neke stvari malo drugačije vrednuju jer činjenica jest da živimo u patrijarhalnom društvu, a dok je takvo, ženska agenda ima smisla.
