U zagrebačkoj Galeriji Kranjčar otvorena je izložba Damira Babića „Tišina“, a može se razgledati do 14. ožujka, svaki radni dan od 11 do 19 sati. Ulaz je slobodan.
Izložbu je otvorio kustos Mladen Lučić koji je o izložbi i o autoru rekao:
"Damirove slike odišu tišinom koja u potpunosti vlada oslikanim platnima i nezaustavljivo budi emocije. Te slike ne poznaju eksces niti im je bliska akcentualizacija detalja. Sve je uravnoteženo i spokojno a gledatelju se prepušta uživanje u njhovoj majstorski - minucioznoj izradi, u vješto slikanim detaljima, u koloritu koji je i koji nije, u pejsažu koji je možda realan, a možda ne postoji, u svijetu koji je možda nekad i postojao, ali svakako u poetičnosti koju ta platna emaniraju. Slike Damira Babića diskretno postavljaju pitanje gdje počinje metafizičko a završava predmetno, gdje je i zašto tjeskoba zavladala svijetom, odnosno da li je stvarnost realnost ili fikcija.
Posljednja slika Damira Babića koju je pripremio za ovu izložbu imala je znakovit naslov: Svi će moji tragovi nestati i još se sušila na štafelaju. Mokra je bila i slika s motivom grma divljih ruža. Cvijeće kao početak bujanja životnog ciklusa, cvijeće kao mirisni zov duhovnog mira, cvijeće kao tišina, cvijeće za put u vječnost.
Lučić je u predgovoru izložbi i dodatno zapisao:
"Radove Damira Babića zapazio sam sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća dok je još bio student i kada se pojavio s grupicom sličnomišljenika (Sandro Đukić, Boris Bedrač, Igor Kuduz, Simon Bogojević Narath, Ante Alivojvodić...) koji su se već svojim prvim nastupima predstavili kao generacija koja teži novim stremljenjima u umjetnosti, ali i drugačijim pogledima na etičke i životne vrijednosti. Bunili su se protiv Akademije, protiv institucija, protiv komformoizma, a svoj su bunt najrječitije izražavali svojim radovima, premda su oni bili daleko od ikakvih aktivističkih ili agitacijskih konotacija. U biti, bili su prva generacija koja je idejno i izražajno prigrlila postmodernu, koja je čitala Jamesona i Baudrillarda, ali ne i prva koja nije imala živaca i vremena za kompromise te je hrabro ušla u borbu protiv uvriježenih kanona.
Cijenio sam i podržavao njihov rad i ponašanje te sam s većinom od njih počeo surađivati, tim mi je više bilo žao što do te izložbe nikad nije došlo. Slike koje je Damir želio izložiti u Muzeju suvremene umjetnosti dvije godine kasnije bile su postavljene u Malom Salonu Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, a moram priznati da i danas, jedino o tom ciklusu Babićevog stvaralaštva imam stanovitu rezervu. Slike koje su usljedile bile su potpuno drugačije. Umjesto amorfnih, gotovo apstraktnih kompozicija snažnog kolorita i ekspresivnosti nastupili su smireni i poetični kadrovi uglavnom s motivima prirode. Ljudski lik, ako bi se slučajno stvorio, bio je gotovo fantazmagorički impostiran, a kolorit je ustupio mjesto na prvi pogled sivkasto - plavkastom, gotovo monokromnom slogu. Međutim, boja se nazirala i stidljivo otkrivala u segmentima ispod završnog sloja tih začudnom vještinom slikanih i atmosferom poetično uravnoteženih kompozicija. Mnoge poznavatelje Babićeve umjetnosti začudili su ti autorovi novi radovi, ali oni nisu tek tako iznikli ni od kuda, već imaju svoju pretpovijest i genezu."