Iako u javnosti, pa i u stručnim krugovima vlada uvjerenje da Hrvatska nema kulturnu politiku, svi će se složiti da kulturu ipak imamo. S obzirom na veličinu zemlje i na njeno ekonomsko stanje, ta se kultura još uvijek dosta dobro drži. O tome, uostalom, svakoga dana zorno svjedoče hrvatski muzeji, kazališta, galerije, koncertne dvorane, klubovi, kina, knjižare, knjižnice, festivali, javni i privatni prostori...
Kako bismo ipak imali potpuniji i argumentiraniji uvid u hrvatsku kulturu od hrvatske neovisnosti, nekadašnji visoki dužnosnik Ministarstva kulture i doktor znanosti Jadran Antolović ovih je dana u Hrvatskom državnom arhivu (koji je suizdavač knjige) predstavio važno i reprezentativno izdanje “Lideri hrvatske kulturne politike 1990. – 2020.”. Zanimljivo, iako je na predstavljanje opsežne knjige koja obiluje dokumentima, pa i onim statističkim, pozvao sve dosadašnje žive hrvatske ministrice i ministre kulture (pokojni su Vlatko Pavletić i Vesna Girardi Jurkić), odazvali su mu se samo Božo Biškupić, ministar s uvjerljivo najduljim stažem i Antun Vujić. Upućeni će reći da su to dva ministra koji su bili ministri, ali i lideri koji su u kulturi i ostavili najveći trag. Aktualna ministrica Nina Obuljen Koržinek ispričala se zbog obaveza u Slavonskom Brodu gdje je promovirala čitanje u najmlađoj dobi, pa je u arhiv poslala svog državnog tajnika Krešimira Partla.
Do sada je Ministarstvo kulture, što se stranačkih boja tiče, uglavnom disalo u plavoj, hadezeovskoj boji. Od deset ministara, čak njih sedam bilo je u vladama u kojima je glavnu riječ vodio HDZ. Uz Vlatka Pavletića i Vesnu Girardi Jurkić (koji su bili zaduženi i za resor obrazovanja, tj. prosvjete) te Biškupića i Ninu Obuljen Koržinek (koja je prije godinu dana ušla u svoj drugi mandat u ministarskoj fotelji), tu su i kratkotrajni ministri Zlatko Vitez, Jasen Mesić i Zlatko Hasanbegović.
Od ljevičarskih ministara, najveći trag u Ministarstvu i zbog upravljačke reforme i uvođenja kulturnih vijeća ostavio je Antun Vujić iz SDP-a. S manje uspjeha u Vladi aktualnog predsjednika Zorana Milanovića koji je kao premijer zanemarivao kulturu (iako je natprosječno načitan), naslijedili su ga sveučilišna profesorica Andrea Zlatar Violić (kao predstavnica HNS-a) i skladatelj Berislav Šipuš. Kada se pogledaju podaci s interneta, prema Državnom zavodu za statistiku, najveći interes gutači interneta pokazali su prema kratkom mandatu Zlatka Hasanbegovića (čak 179.000 pretraživanja za mandat koji nije trajao ni godinu dana), a slijedi ga još jedan kratkotrajni ministar Zlatko Vitez sa 148.000 pretraživanja. Ministar s najdužim mandatom Božo Biškupić ima “tek” 33.100 pretraživanja.
Knjiga Jadrana Antolovića donosi portrete svih tih desetak političara, ponajprije kroz intervjue trideset i pet novinara koji su objavljivani u hrvatskom tisku. No, tu su i brojni drugi podaci vezani uz ministarski rad, popisi prvih suradnika (sa zanimljivim imenima poput Slobodana Prosperova Novaka i Igora Zidića), ali i financijski pokazatelji vezani uz Ministarstvo kulture. Tako Antolović na osnovu tih podataka tvrdi da Ministarstvo bilježi kontinuirani rast budžetskih sredstava sve do 2007. godine kada se prvi put za kulturu izdvaja više od milijardu kuna. Vrijeme je to kada je ministar bio Biškupić, a predsjednik Vlade Ivo Sanader, koji je u politiku ušao iz kulturnog miljea.
No, pad proračunskih sredstava za kulturu prouzročen gospodarskom krizom, nastavlja Antolović, započinje 2009. i traje sve do 2014. godine. Tek 2017. godine Ministarstvo kulture ponovno doseže milijardu kuna proračuna i otada potvrđuje trend laganog rasta.
Antolović, naravno, ne zaboravlja ratna razaranja, kojima bi se trebala pribrojiti i nedavna razaranja na spomenicima kulture i kulturnim institucijama zbog potresa. A samo u ratu, prema podacima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete, izravna je ratna šteta u Hrvatskoj iznosila 65 milijardi njemačkih maraka. U ratu je uništeno sedamdeset zgrada muzeja, galerija i zbirki, od kojih je 45 pretrpjelo i znatnu štetu na građi. Utvrđeni broj ratnih šteta na muzejskoj građi u Hrvatskoj obuhvaća 52.248 stradalih predmeta, od kojih je 3164 predmeta uništeno, 2484 oštećeno i 46.800 nestalo ili otuđeno. Iz susjednih država od 2001. godine do danas vraćeno je 29.779 pokretnih kulturnih dobara. A to znači da je još 17.021 predmet u procesu vraćanja ili nalaženja. Doista podatak za razmišljanje. Najviše nevraćenih predmeta, prema podacima Muzejskog dokumentacijskog centra, još uvijek se odnosi na Gradski muzej u Vukovaru (riječ je o 14.981 predmetu, u odnosu na 14.777 vraćenih predmeta), a nakon Vukovara slijedi Memorijalni muzej spomen-područja Jasenovac.
Kada smo već kod ratnih šteta, valja reći da je bila odlična odluka ratnih ministara da se dvorac Batthyany u Ludbregu preuredi u spremište za evakuirane umjetnine. Već nakon 1992. godine, poslije posjeta restauratora iz Bavarske, započinje projekt osnivanja svojevrsne ratne bolnice za umjetnine. Restauratorski centar Ludbreg svečano je u travnju 1994. godine otvorila ministrica Vesna Girardi Jurkić, inače arheologinja. Isti taj centar dobro je došao i prilikom nedavnih razornih potresa.
Ipak, unatoč gotovo šestogodišnjem, doduše neproglašenom ratu, kulturna nacionalna infrastruktura u ovom razdoblju od tridesetak godina snažno je rasla, a iznimka su kinematografi. Tako je u vrijeme Viteza 1996. bilo 145 kinematografa, a 2019. taj je broj pao na 77. No, u vrijeme Zlatka Viteza bilo je četrnaest profesionalnih kazališta, a 2019. registrirano ih je više od stotinu. I broj profesionalnih orkestara porastao je sa šest na četrdeset i dva, a narodnih knjižnica s 232 na 277. Iako vlada uvjerenje da smo u proteklo doba, ponajviše zbog Biškupićeve uspješne i ambiciozne invazivne muzejske politike, dobili mnogo novih muzeja, 1996. bilo ih je 151, a 2019. godine 162, što i nije neki ekstremni rast. Ipak, snaženje kulturne infrastrukture svjedoči o svjesnoj namjeri svih ministrica i ministara da u kulturu treba dodatno ulagati kako bismo sačuvali ono što smo od predaka dobili u nasljeđe, a po čemu smo doista među bogatijim nacijama u svijetu, ali i kako bismo svojim potomcima ostavili nešto u nasljeđe.
U jednom novinskom tekstu teško je obuhvatiti sve sadržaje knjige koja je kronologija punih trideset godina hrvatskih kulturnih zbivanja. Ipak, spomenut ćemo i samostalne umjetnike kojima država plaća obavezna osiguranja, a čiji je broj u stalnom rastu. I dok je samostalnih umjetnika 1996. bilo 869, 2020. godine, u kojoj se već itekako osjećala koronska kriza koju je država pokušala ublažiti brojnim mjerama i za kulturni sektor, njihov broj popeo se na 1381. A riječ je o svakako najugroženijem dijelu hrvatskih umjetnika koji su vrlo često osuđeni i na besplatan rad iako nemaju nikakvih garantiranih prihoda jer je tržište kulture u nas još uvijek nerazvijeno.