Likvidacijom Vjesnikove imovine na bubnju je završila i Vjesnikova kolekcija umjetnina

Rasprodajom imovine Vjesnika, koji je na vrhuncu slave krajem 1980-ih zapošljavao 5942 osobe, 1985. tiskao više od 267 milijuna novinskih izdanja i ukupno prodao njih 233 milijuna, i službeno je završena era najvećeg novinsko-izdavačkog koncerna u jugoistočnoj Europi. Završena je time i era u kojoj su naše velike tvrtke ulagale u umjetnost i kupovale umjetnine, a likvidacijom Vjesnikove imovine na bubnju je u travnju završila i Vjesnikova kolekcija umjetnina. Sudeći po intelektualcima koji su ondje nekoć radili, za očekivati bi bilo da je ona i veća i zvučnija od zatečenog stanja, no kada je postupak likvidacije počeo, popisan je 51 primjerak, čiju je ukupnu vrijednost na 128.790 eura procijenio sudski vještak za umjetnine Duško Večerina.

Nema tu kapitalnih djela poput kakvog Meštrovićeva kipa zbog kojeg bi država posegnula u blagajnu da ga kupnjom zaštiti, no dva djela ipak su važna i kao takva za njih je preporučeno stjecanje statusa kulturnog dobra s ciljem da ih kupi država ili neka od državnih muzejskih ili galerijskih institucija. Riječ je o slici Krste Hegedušića "Suša III." iz 1961., koja nas je godinu dana poslije predstavljala na izložbi Suvremene umjetnosti Jugoslavije u Italiji, i skulpturi "Djevojka s pletenicama" Vanje Radauša iz 1957., ista figura isklesana je u kamenu i u vili Biljani, bivšoj Titovoj ohridskoj rezidenciji.

Oba djela procijenjena su na 20.000 eura te su već prodana, ali ne državi ili muzejima, već privatnim osobama. Što se tiče same prodaje Vjesnikove kolekcije, ona je vrlo čista i transparentna. Likvidator Vjesnika Tomislav Orehovec skladištenje umjetnina ugovorno je povjerio Luki Filipoviću, voditelju Zaklade Josipa Vanište i umjetnikovu unuku, kojem potencijalni kupci ujedno šalju zapečaćene ponude, za koje jamčevine idu Vjesniku, a koje otvara javni bilježnik i odlučuje o kupcu. Sama ponuda umjetnina s cijenama i postupkom kupnje objavljena je u Narodnim novinama, a dva navedena kapitalna djela kolekcije prodana su u prvom krugu. Ovaj tjedan odlučivalo se i o kupcima četvrtog kruga prodaje kolekcije.

– Prvi krug bio je kompleksan jer je u to vrijeme još vrijedilo pravo prvokupa države i institucija pa se čekalo da se one izjasne. O svemu je bilo obaviješteno i Ministarstvo kulture i medija, a nakon što su se hrvatske institucije izjasnile da ne žele ili ne mogu kupiti ili da ne postoje budžeti za takvo što, na red su došli privatni kupci. Kolekcionari su pak odmah reagirali i na brojčano najvrednija djela u smislu financija i ona su na kraju i otišla u dvije slavne privatne kolekcije. Tu konkretno govorimo o spomenutima Radaušu i Hegedušiću. Otišla je tada i slika Slavka Šohaja iz 1960., procijenjena na 10.000 eura, izrazito zanimljiva jer je izvan onoga što kolekcionari misle i traže kada je on u pitanju. To je Šohaj koji naginje avangardi i jako je dobar ulov za kolekcionara koji je u njega investirao. Dobra stvar u svemu činjenica je da su osobe koje su do sada investirale u Vjesnikovu kolekciju sve ljudi koji ulažu u svoje kolekcije, fotografiraju i katalogiziraju ih i o njima se brinu art konzultanti, tako da ta djela nisu prodajom postala "izgubljena, zaboravljena i otpisana" za javnost, kako neki vole misliti – govori Luka Filipović.

Kapitalna djela aktualnog četvrtog kruga prodaje ona su Marijana Detonija i Zlatka Price, prvotno procijenjena na 15.000 eura. No budući da se po svakom novom krugu cijena umjetnina umanjuje za 20 posto, u četvrtom krugu njihova je vrijednost 6000 eura i, sudeći po ponudama, bit će prodani u ovom krugu, baš kao i Edo Murtić za 4000 eura i skulptura "Torzo" Luje Lozice za 1200 eura.

– Po jačini u ovoj skupini favorit je Detoni, konkretno njegova slika "Gvirc" iz 1960. On je jako rijedak autor, gotovo ga i nema na tržištu, a predstavlja hrvatsku slikarsku kremu. Murtićev "Pejzaž" je iz 1996. godine, a zna se da su njegove najbolje godine bile 1970-te, ali u pitanju je krasan komad. Svakoj tvrtki ili poslovnom prostoru, ako recimo počinju stvarati svoju kolekciju, preporučio bih da počnu s Murtićem, koji predstavlja okosnicu naše umjetnosti. Za Pricine "Prodavačice" u ovom je krugu bilo najviše interesa. Riječ je o europski cijenjenom autoru koji se dosta prodaje u Italiji, a ljudi, kada kontroliraju što koliko vrijedi, najlakše to rade s internacionalno priznatim autorima jer za njih postoje baze informacija sa svotama za koje su do sada prodavani i najmanja je mogućnost pogreške. Dakle, što se tiče Price, kod naših kolekcionara uvriježeno je mišljenje da vrijedi samo jedna njegova faza, a to je sredina 1960-ih. Ako se ovu sliku dobro promotri, iako je nastala krajem 1950-ih, lako je zaključiti da je to već početak faze koju ljudi kolokvijalno zovu "plodovi" i koju traže. Dakle, u tome se krije razlog zašto je ta slika došla do četvrtog kruga prodaje, a zbog umanjenja procijenjene svote po krugovima, i ovaj Prica odlazi ispod cijene i taj koji ga je kupio proći će jako dobro – smatra Filipović.

Sudeći po dosadašnjim podacima, Vjesnik je u prva tri kruga od umjetnina utržio oko 60.000 eura, s četvrtim krugom svota bi mogla doći do 90.000 eura, što je i 90 posto vrijednosti kolekcije jer u peti krug prodaje ići će tek manje zvučne serigrafije od kojih stotinu eura. Pa iako su sva djela u dobrom stanju, za prodaju nije vladao interes kakav se očekivao. Zanima nas zašto, ljudi nisu bili dovoljno informirani, djela nisu dovoljno reprezentativna ili u Hrvatskoj naprosto nema dovoljno ljudi koji u ovo ne baš sjajno recesijsko vrijeme kupuju umjetnine?

– To je pitanje tržišta. Naime, jedan dio prodaje išao je u ljeto, a u ljeto hrvatsko tržište umjetnina spava i taj san traje od kraja svibnja do početka listopada. Osim toga, ova kolekcija nije podjednako kvalitetna, postoje ti podcrtani komadi koji imaju svoju jačinu i koji su njezini nosioci, a s druge strane su, neću reći manje vrijedna, ali jeftinija djela i po 150 eura, a djelo od 20.000 eura i ono od 150 eura naprosto ne gleda ista publika – objašnjava Filipović pa nastavlja: – Tu je i jedan od problema hrvatskog kolekcionarstva, u kojem postoje udarne snage, svega 30-ak ljudi koji znaju, investiraju i na svojoj platnoj listi imaju povjesničara umjetnosti i art konzultanta, a ostali kupci su oni koji se tu i tamo zalete.

Uglavnom, umjetnost je investicija koja se pokazala najotpornijom na krize, no u hrvatskim uvjetima neuređenog tržišta umjetnina prosječan investitor radije se odlučuje na kupnju nekretnine.

– Pametno investiranje u umjetnost nešto je što se uvijek na kraju isplati. Ljudi kupuju zbog estetike, a investicija im je sekundarna, no ako to dvoje povežete, to je najbolja opcija. No Hrvati nemaju naviku kupovanja umjetnina i one im nisu ni u top pet stvari investiranja ako imaju višak sredstava koji žele oploditi. To je tako jer o tom području nemaju dovoljno znanja i informacija i umjetnine su i dalje tabu tema rezervirane samo za "James Bond zlikovce". No treba investirati jer dugoročno to se isplati ponajviše zato što svijet već neko vrijeme pokazuje velik interes za hrvatsku umjetnost. Hrvatska umjetnost je sjajna, ali apsolutno baš sve oko nje mora biti bolje. Primjerice, iduće godine obilježava se sto godina Knifera, sto godina Picelja i sto godina Vanište. Nisam siguran koliko će se kvalitetnih državnih projekata s tim u vezi organizirati. Nitko iz Gradskog ureda neće mi pokucati na vrata i reći: Vaništa je u MoMA-i, u Tateu, otac je jedne od najvažnijih kulturnih grupa na ovim prostorima, organizirajmo nešto u njegovu čast. Ja ću biti taj koji kuca i spreman je moliti da se to napravi. U Hrvatskoj voditi obiteljsku zakladu nakon smrti autora nešto je što nema veze s financijama, to je čisti entuzijazam. Ja sam kroz rad za Vaništu stekao vještine koje sad služe drugim institucijama i individuama pa se na toj razini i priča s Vaništom produljuje kroz moj sekundarni rad kojim vraćam kapital za Vaništu. Tako, primjerice, radim i na tome da Vaništa dobije svoj park u Zagrebu, svoju javnu površinu u Karlovcu, iza mene je niz posudbi njegovih slika, izložbi, knjiga, a dio sam i tima koji pregovara s kustosima pariškog Pompidoua, koji pokazuje velik interes za ex Yu autore, a među njima i za "Liniju" iz epohe Vanište, koja je rijetka i nalazi se samo kod nekoliko kolekcionara i u nekim muzejskim centrima. Dakle, ako pošaljemo jednu u Pariz, samo time odradio sam ono što sam počeo – kaže Filipović.

U vezi s činjenicom da oko hrvatske umjetnosti sve mora biti bolje, misli se ponajprije na potrebu uređenja tržišta i porezne politike, što su i osnovni razlozi neinvestiranja velikih korporacija u umjetnost, a zna se da su one te koje su često generatori razvoja tržišta umjetnina.

– Naša porezna politika nije sklona ni kolekcionarima ni investitorima, ne može se kupovati na tvrtku, ne može se stavljati umjetnine u trošak... Bio sam dio šire priče u kojoj je jedna slavna američka kolekcionarka kupila rad iz hrvatske umjetnosti i darovala ga newyorškoj MoMA-i, a u trenutku te predaje, američka država vratila joj je isti iznos koji je ona investirala kako bi na taj način potaknula takvu vrstu umjetničkih akcija. Kod nas za tako nešto nema šanse. Kod nas čak ni institucije ne guraju priču otkupa, tako da osoba koja investira u umjetnost mora biti izuzetni zaljubljenik i osjećati tu kupnju, jer bilo koji drugi racionalan instrument reći će joj "nemoj to raditi". Kod nas u porezu umjetnine ne postoje, porezna pravila koja vrijede za umjetnine prenesena su s nekretnina. Dakle, za početak treba osnovati neko radno tijelo koje će upisati umjetnine u porezni sustav Hrvatske, a onda tek možemo razgovarati o poticajima. Ja sam klasa optimist i nadam se da će se situacija promijeniti prisutnošću novih inozemnih investitora u umjetnost i činjenicom da je sve više hrvatskih autora u svjetskim kolekcijama. Za sada naše tržište umjetnina ovisi o strastvenim kolekcionarima i tome koliko će svojih sredstava izdvojiti za svoj hobi. Dok se to ne promijeni, sistemskog ulaganja neće biti – smatra Filipović pa, govoreći o novoj generaciji hrvatskih kolekcionara, kaže da su to sve više mlađi ljudi iz IT sektora, a i dalje su jaki liječnici i odvjetnici.

Što se tiče potražnje, šampioni su, kaže, pripadnici moderne Bukovac, Medović, Hegedušić, Uzelac i Kraljević, no mlađa generacija kolekcionara, ljudi od 40 do 50 godina, zainteresirani su za hrvatsku avangardu, koja je već zapravo svjetska, a tu spadaju Knifer, Mangelos, Kožarić, Bućan, Bakić, Vaništa, ali i Kristl, Richter, Gotovac, Sanja Iveković i Goran Trbuljak.

Kada govorimo o cijenama, nije se jednom dogodilo da dva procjenitelja daju sasvim oprečna mišljenja kada je riječ o procjeni vrijednosti umjetnina jer kod nas se umjetnine procjenjuju uglavnom empirijski. No postoji i jedna švicarska metoda po kojoj se matematički gleda širina puta dužina djela, puta određeni koeficijent koji autor ima na tržištu, a on varira ovisno o tome je li autor živ ili je preminuo, o broju izlaganja, o tome koliko je prodavan... i tu se dobiva određena središnja vrijednost. A transparentnost je neophodna i kod još jednog izazova s kojim se susreće tržište umjetnina u istočnoj Europi, pa tako i naše, a to je borba s falsifikatima.

– Postoje dva načina da se potvrdi je li nešto originalno djelo, a to je da je ono prisutno, publicirano i dokumentirano u monografiji ili katalogu izložbe i da je autor sam napisao certifikat ili da postoji certifikat o autorstvu iza kojeg stoje nasljednici i obitelj. Imamo i povjesničare umjetnosti koji mogu dati certifikat, a stručnjaci su za određenog autora. I da, na tržištu je puno problema s plagijatima, posebice serigrafijama autora minimalističkog izraza koji su svjetski poznati. Nećemo o imenima. No prijavite li našoj policiji da ste kupili isprintanu serigrafiju tog i tog autora, nećete baš naići na veliku pomoć. Dakle, najbolji savjet za buduće kupce jest da se prije kupnje dobro informiraju jer danas više nitko nema izgovor da mu nešto nije dostupno. Čitajte, angažirajte nekoga tko ima dovoljno dobar CV da vam može pomoći, tražite certifikat ili nešto katalogizirano i ulažite u umjetnost – zaključio je Filipović.