U Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu u utorak predstavljena je zbirka poezije Mara Pitarevića "Naivna umjetnost". Pitareviću, inače kreativnom direktoru u marketinškoj agenciji, to je već četvrta po redu zbirka poezije.
– Nisam uvijek radio u marketingu! Bio sam i srednjoškolac tinejdžer, išao i na fakultet i cijelo to vrijeme puno sam čitao i volio poeziju pa sam je počeo i pisati. U jednom trenutku sam jednostavno odlučio da ću za život zarađivati radom u reklamnoj agenciji. Mislim da sam sretno dijete jer volim i pisati poeziju i raditi reklame, i to je potpuno drugačiji mentalni angažman. Pisanje za reklamnu industriju je vrlo primijenjena umjetnost, mora biti kratko i jezgrovito, baš kao i u poeziji, ali u poeziji vidim nešto puno uzvišenije od toga – veli Pitarević koji kaže da piše zato što mora.
– Mislim da je to zajedničko svim umjetnicima. Svatko to radi zato što mora, jednostavno u sebi osjeti neku potrebu. Netko slika, netko svira, a ja pišem to što pišem – govori.
A to što piše jest ni više ni manje nego ljubavna poezija. Iako su njegove posljednje dvije zbirke nazvane "Kako se kuha govedina" i "Ponuda dana" imale duhovito gastronomski predznak, a ova se zove "Naivna umjetnost", korice joj ipak krase jedna polovica zrele rajčice u obliku srca i riba – salpa. No nije se naiva tu našla slučajno, jer Pitarević vjeruje da je ljubavna poezija umjetnost naivnija od svake umjetnosti. Ima tu i poveznice s našim naivnim slikarstvom, kako je primijetio jedan od recenzenata, ravnatelj NMMU Branko Franceschi, ali Pitarević dodaje: "Moja poezija zaista ima nekih dodirnih točaka sa svim tim, ali zaista mislim da čovjek, kako bi mogao voljeti, mora odbaciti racionalno i postati naivan, ići u neki odnos srcem i ne razmišljati o posljedicama. Dobro je da ljudi nekada mogu biti naivni i da nisu svi proračunati!"
Svoju je poeziju djelomično pisao i na dijalektu, što je neobično jer, iako je njegova obitelj podrijetlom iz Dubrovnika, on je rođen i odrastao u Zagrebu. No naučio je taj otočki, velolučki dijalekt, otkriva nam, jer osoba kojoj je knjiga posvećena povezana je s tim govorom...
– Uživao sam pišući pjesme na dijalektu jer mi on dozvoljava da kažem neke stvari na intimniji, prisniji način nego na standardnom jeziku, a ima riječi i fraza koje postoje samo unutar njega – zaključuje.