Uvjeren sam da su "Bajke za Zoe i sve velike i male mališane" neke nove hrvatske "Priče iz davnine". Tom laskavom ocjenom Tarika Mujčića, koja se našla na koricama knjige bajki Veljka Barbierija "Bajke za Zoe", što ju je pred kraj prošle godine objavila Školska knjiga pod uredničkom paskom Emice Calogjere Rogić, kršten je najnoviji književni proizvod doista svestranog hrvatskog pisca, ratnika, hedonista i erudita te zaljubljenika u arheologiju i povijest. Valja istaknuti i to da su ravnopravne autorice ove doista atraktivne knjige Marsela Hajdinjak i Ana Salopek, autorice iznimnih i brojnih ilustracija kojima su i odale počast bogatoj hrvatskoj tradiciji, ali i uvele čitatelje u vlastite, već prepoznate i nagrađivane umjetničke svjetove. I zbog njih je ova likovno raskošna Barbierijeva knjiga doista knjiga koju se može preporučiti i "velikim i malim mališanima", jer nudi obilje sadržaja koji nisu svedeni samo na tekst ili samo na ilustracije. "Bajke za Zoe" nikako nije jednoznačna knjiga koju ćete pročitati i zaboraviti, nego knjiga kojoj ćete se uvijek rado vraćati i uvijek je rado prelistavati, uživajući u domišljatim ilustracijama s kojima su Marsela Hajdinjak i Ana Salopek prokomentirale Barbierijeve nadahnute i prepoznatljive tekstove.
Studirajući arheologiju u Zagrebu, Barbieri se već odavno upisao u ljude koji vole antički svijet, ali i ljude koji vole i prepoznaju bajke, mitove, legende... I ne bježe od njihovih uvijek aktualnih pouka i savjeta. Stoga ne čudi da je u zreloj dobi posegnuo i za pisanjem bajki, a u svojoj dugoj karijeri doista se okušao i potvrdio u neobično brojnim i suprotivim žanrovima, pokušavajući kanalizirati svoj u osnovi neukrotivi stvaralački mediteranski nerv koji mnogima nije razumljiv. U zbirci "Bajke za Zoe", osobno su mi najdraže baš one bajke koje se bave hrvatskim likovima i toponimima, hrvatskom pradomovinom i hrvatskom poviješću. Na primjer, tu je efektna bajka "Boj za imotska jezera" koja pažnju djece, ali i javnosti usmjerava prema prelijepim imotskim jezerima, Modrom i Crvenom, koja su premalo poznata, i to ne samo u oholom inozemstvu nego i u još oholijoj sve više hipsterskoj Hrvatskoj. Ima ta priča i svoje prevažne ekološke motive i porive, baš kao i mnoge druge priče sakupljene u ovoj zbirci koju je autor posvetio unučici. Morao je Barbieri opisati i nezaobilaznu Babu Jagu, tj. Roganu koju nasljeđuju iznimno brojne nacije pa se kod nje svakako radi i univerzalnom liku koji je preživio višestoljetne pomodnosti i mijene, ali i nadišao granice slavenskog svijeta. No, u svoju je knjigu uvrstio i tvrdi grad Ozalj u kojem su, potpuno u duhu uhodane bajkovite korektnosti, živjeli hrabri i čestiti vitez i njegova lijepa i čedna supruga na koju se namjerio pohlepni vojvoda mračne duše, podanik velikog cara Karla. Tu je i drugačija Barbierijeva verzija priče o Snjeguljici, ali i priča o grbavom mladom postolaru Martinu Grbavcu kojega je iz zgrada potjerala zavist sugrađana, a koji se svojom lukavošću uspio obraniti i od Divljeg čovjeka i od nezahvalnog i nezajažljivog kralja.
Baš je ta bajka ogledni primjer poučne proze koja svoje mlade (pa i starije) čitatelje uči da izgled nikada ne smije biti presudan u ocjenjivanju čovjeka i njegovih vrlina i mogućnosti. Barbieri se u svojim bajkama dotaknuo i egipatskih i kineskih božanstava. U bajci "Mudraci iz Srebrne i Zlatne rijeke" usporedio je rijeku Neretvu, tj. srebrnu jegulju sa zlatnom i golemom jeguljom, tj. rijekom Jangce, dok je u bajci o ribaru Kuzmi i zlatnoj ribi progovorio i o temi besmrtnosti (a to znači i smrtnosti) kojom djeca nisu opterećena za razliku od odraslih. Pomalo je dramatična i napeta bajka o knezu Kosači koji je vladao tvrdim gradom Blagajem, ali i o dvorjaninu Mladom Mjesecu i njegovoj prelijepoj sestri Modrom Cvijetu. Priča je to o ljudskoj zloći utjelovljenoj u zloj dadilji, koja je pokušala prevariti kneza, istinu i pravdu, ali, kako to u bajkama obično biva, nije uspjela. A nude li sve Barbierijeve bajke sretan kraj, treba provjeriti iščitavajući ovu toplu, ali i ambicioznu knjigu koja je pokušala pomiriti i izjednačiti sve moguće razlike između dječjeg i svijeta odraslih i to prije svega umjetničkim sredstvima, kako onim književnim tako i onim likovnim.
