Za Mateja Meštrovića, jednog od naših najcjenjenijih pijanista, odmora nema. U jednom tjednu otvorio je i zatvorit će Ulyssesove dane klavira, večeras će održati koncert na šibenskoj tvrđavi sv. Mihovila, a do kraja godine priprema još bar četiri velika projekta, no u planu ih zasigurno ima još dvostruko toliko. Uspjeli smo ga uloviti u rijetkom slobodnom trenutku i popričati o njegovim radnim navikama, ulozi tehnologije i društvenih mreža u umjetničkom svijetu, ali i o njegovoj drugoj velikoj strasti – filmu.
Poznati ste po tome da ste sam svoj menadžer, organizator koncerata i turneja, a i na glasu ste kao radoholičar. Kako izgleda vaš prosječan radni dan?
Moj je radni dan istodobno i radna noć. Započinje pisanjem mailova, tim nekim menadžerskim, administrativnim dijelom posla koji je jako važan, a i na društvenim mrežama. Zaista sam potpuno posvećen tom dijelu posla. Nakon toga sjedam za instrument i počinjem raditi, svirati, komponirati... Bitno je istaknuti da ideje, bilo u glazbi ili organizaciji nekog koncerta, dolaze uvijek i isključivo samo radom i posvećenošću. Ako ste posvećeni glazbi i potpuno joj se predajete, dok živite s tom glazbom, dok je komponirate, dok razmišljate o njoj, onda će i inspiracija i ideje vezane za glazbu itekako dolaziti sve više i više. Isto to vrijedi i za posao. Jednu stvar stalno napominjem: snimiti CD, snimiti album ne znači imati i projekt u rukama. To nije projekt, to je samo snimka. Projekt znači da ta snimka ima cijelu priču oko sebe: što se na njoj nalazi, zašto, kako je ona vizualno zapakirana, kojoj publici se obraćate, koju poruku želite odaslati, e onda to postaje projekt. U nekim slučajevima te administrativne poslove ipak drugi rade za mene, a ja se tada mogu koncentrirati isključivo na glazbu. Imam ugovor s američkom izdavačkom kućom PARMA Recordings i ona na određeni način vuče konce, pogotovo kada se radi o internacionalnim turnejama ili koncertima, kada ja doista ne maknem prstom. U Hrvatskoj su stvari ipak drukčije, a u dogovoru s njima, ovdje se ja brinem o organizaciji, iako oni inzistiraju na tome da se njihovi umjetnici moraju isključivo baviti glazbom.
Kažete da je u Hrvatskoj situacija drukčija, a poznato mi je da ste svoju “Dunavsku rapsodiju” originalno trebali izvesti u Vukovaru, ali dogovori su trajali predugo. U čemu je problem pri organizaciji takvih događaja kod nas?
Primjer “Dunavske rapsodije” govori mi jako puno, iako mi ne daje odgovore do kraja. Inicijalno sam je napisao za otvorenje DunavArt festivala u Vukovaru. Dvije godine pokušavali smo naći model kako da je ondje izvedemo, i to unatoč tome što sam cijelo vrijeme govorio da ću je odsvirati besplatno! Međutim, iz ovih ili onih razloga, zbog toga što treba dovesti cijeli orkestar ili što trebaju mikrofoni, pozornica, sponzori, koji često uopće ne razumiju o čemu se radi... Nakon dvije godine čekanja, Bobu Lordu, svom producentu i vlasniku PARMA Recordingsa, poslao sam računalnu simulaciju “Dunavske rapsodije” koja zvuči kao da je izvodi orkestar. Od trenutka kada sam mu je poslao prošlo je točno dva mjeseca do trenutka kad sam crno na bijelo dobio poziv iz Carnegie Halla za praizvedbu te rapsodije s orkestrom u Stern Auditoriumu. To su razlike koje, nažalost, postoje između hrvatskog i stranog tržišta, gdje se prvo i osnovno gleda kvaliteta, a administracija je svedena na minimum.
Je li istina da vam je baš prije tog koncerta u Carnegie Hallu puknula žica na klaviru?
Da! Puknula je na generalnoj probi, a kada pukne žica to se strahovito jako čuje i zvuči užasno – ne možete tako svirati. Te se stvari znaju dogoditi, ali sam ostao potpuno zatečen i u tom trenutku proba je prekinuta. Stao sam, pogledao organizatora Jonathana Griffitha, jer to je ipak Carnegie Hall, hram glazbe, dva sata prije koncerta! Malo sam se prepao i počeo sam se ispričavati, Jonathan mi se počeo smijati i rekao mi je: “Već sam 15 godina u Carnegie Hallu, 130 puta sam tu dirigirao i nikad se nije dogodilo da je nekome puknula žica”. Nakon koncerta, dobio sam cvijeće, a Jonathan mi je poklonio tu žicu! Bob Lord rekao mi je da je obvezno sačuvam, da ćemo je staviti na naslovnicu albuma koji će se zvati “The String Breaker”! Žica je spremljena na posebno mjesto i čeka taj trenutak.
Ako se ne varam, aktivno se bavite i filmom, a za “Dunavsku rapsodiju” ste sami režirali videospot?
I režirao, i montirao, i animirao... Intenzivno se već 30 godina bavim videom i filmom, imam puno internacionalnih nagrada na festivalima, među ostalima i nagradu Oktavijan na Danima hrvatskog filma za svoj film “Hercegovina zemlja svjetlosti”. Kad god mogu, uvijek sam sebi radim videospotove, pogotovo u slučaju ako je to nešto što je vezano uz prirodu jer me to dodatno inspirira, a nemam problema s tehničkim izazovima na računalu jer već 30 godina sjedim za njim. Prvo računalo kupio sam kad sam imao 19 godina, bio je to Atari koji je imao 4 megabajta RAM-a! I to računalo još radi, a doslovce je muzejski primjerak.
Osim što snimate filmove, skladate i filmsku glazbu, poglavito za dokumentarce – kako pristupate skladanju takve glazbe?
Skladanje glazbe za film uvelike se razlikuje od mog uobičajenog skladanja. Primijenjena glazba mora pratiti sliku, ne smije biti u prvom planu, ne smije biti nametljiva, a mora gledatelju pomoći da još bolje doživi ono što se u filmu prikazuje. Ja dobijem gotov, montirani dokumentarac, otvorim ga u računalu i gledam ga sa svim šumovima i zvukovima, ali u njemu nema glazbe – gledam ga i razmišljam kako bi to trebalo zvučati. U filmu bez glazbe apsolutno se osjeti da mu nedostaje ta dimenzija, a u trenutku kada glazba dođe, on izgleda potpuno drukčije. Slika je ista, ali glazba je tu poput nekog vezivnog tkiva koje sve skupa poveže i pretvori u cjelinu, za razliku od glazbe koju čovjek komponira da bi je izvodio na koncertu gdje je glazba i isključivo glazba u prvom planu. Glazbu u filmu i ne primijetimo, ali bismo svakako primijetili da je nema.
Spomenuli ste da na računalu radite već godinama, a aktivni ste i na društvenim mrežama. Čak ste izdali i “My Face Music Book”, album za koji su kompozicije zapravo odabrali vaši pratitelji na Facebooku. Kako je to funkcioniralo?
Odlučio sam zapravo napraviti jedan eksperiment. Nitko od mojih pratitelja nije znao o čemu se radi i bilo je jako bitno da nikome ne odam tu tajnu. Dvije godine dijelio sam svoju glazbu na Facebooku i skupilo se tu puno skladbi koje su ljudi komentirali, lajkali, dijelili... Onda sam napravio analizu i izvukao 10 najkomentiranijih i najlajkanijih skladbi koje sam zaokružio u album kojem sam onda i dao to ime, kroz jednu određenu igru riječi, teško je to prevesti, ali značilo bi otprilike “Moga lica kajdanka”! Društvene mreže su danas izuzetno bitne, i to ne samo za promociju, a poglavito za izravnu komunikaciju. Imam pravilo da se apsolutno svakoj osobi koja mi se ondje javi uvijek zahvalim i odgovorim. Jer ako je osoba prokomentirala moju glazbu ili neku fotografiju, ona je odvojila svoje vrijeme i zaista uvijek na pozitivan način dala mi neki kompliment. Zato se uvijek svima potrudim zahvaliti, komentirati i nikada se neću ponašati kao da sam neka velika faca. Sve mi se više događa i da ljudi koje poznajem isključivo virtualno, dolaze na koncerte, jave mi se poslije i jako mi je drago što na taj način upoznajem puno ljudi! Također, jedan video mog trija Expresto koji je nekim čudom došao do 270.000 pogleda, rezultirao je velikim i ozbiljnim upitom iz jedne, reći ću jako velike azijske zemlje, za moguću turneju. Ali neke stvari moraju ostati poslovna tajna dok se ne realiziraju!
Otvorili ste Ulyssesove dane klavira koncertom “New Age For Every Age”, s Južnočeškom filharmonijom i “Classics For The New Generation” ćete ih zatvoriti, a s njima ćete večeras održati još jedan koncert u Šibeniku. Što smo mogli čuti na Brijunima, a što nas očekuje večeras?
Na Brijunima svirao sam s Antonijom Pacek i Matthewom Mayerom, pijanistom i kompozitorom, vlasnikom web stranice solopiano.com. On je fenomenalan glazbenik, svira new age glazbu i njegovu glazbu gotovo sve velike aviokompanije na svijetu vrte u avionima. New age je instrumentalna glazba koja je vrlo popularna u Americi. Meditativna je, opuštajuća... S Južnočeškom filharmonijom sviram na tvrđavi sv. Mihovila, a s njima se opet vraćam na Brijune gdje 18. kolovoza ponavljamo isti program iz Šibenika. Južnočeškom filharmonijom dirigira Miran Vaupotić, moj prijatelj i kolega, odsvirat ćemo moju “Novoenglesku rapsodiju” i jedan dio “Dunavske rapsodije”, a prvi put ću javnosti predstaviti i svoje autorske obrade klasične glazbe u velikim orkestralnim aranžmanima. Upravo tim koncertom otvaram svoj veliki projekt, koji dugo pripremam. Zove se upravo “Klasika za nove generacije”, a planiram u jednome trenutku imati kompletan program od 70-ak minuta obrada klasične glazbe s orkestrom.
Uz taj dugoočekivani projekt, kakvi su vam planovi do kraja godine?
Slijedi nekoliko jako lijepih projekata koji će početi već od rujna. Između ostalog, radim glazbu za Glembajeve u Gavelli, paralelno s tim pišem kompoziciju “Flautando Orchestrando” za flautisticu Iris Derke iz New Yorka i dirigenta Jonathana Griffitha koji će u studenome praizvesti tu moju kompoziciju za klavir, flautu i komorni okrestar u Hrvatskom glazbenom zavodu. Pripremam još veliki koncert s Tamburaškim orkestrom HRT-a i mojim triom Expresto, dakle Kristinom Bjelopavlović Cesar i Bornom Šercarom, budući da ove godine slavimo 10 godina našeg ansambla! I to je sve, bar do studenoga.