Svaka od šest 50-minutnih epizoda nove dokumentarne serije “Nesreća” redatelja i scenarista Arsena Oremovića, čija je premijera 11. ožujka u 20 sati na HRT1, obrađuje jednu od velikih prometnih ili prirodnih nesreća naše novije povijesti. Tragičnu sudbinu “mirogojskog” tramvaja broj 13 (1954.) ukinutog nakon izlijetanja iz tračnica poslije kojeg je policiju na poprištu nesreće dočekalo 19 mrtvih ljudi, zagrebačku poplavu (1964.) za koje je Sava preplavila trećinu grada i odnijela 17 života te 40.000 stanovnika ostavila bez krova nad glavom. Potom željezničku nesreću na zagrebačkom Glavnom kolodvoru (1974.) u kojoj je međunarodni ekspresni vlak iskočio iz tračnica pri brzini od 104 km/h i odveo u smrt 153 osobe, sudar hrvatskog i britanskog aviona iznad Vrbovca (1976.) u kojem je poginulo 176 osoba te sudar brodova “Aurora” i “Ilirija” u dubrovačkoj luci Gruž 1992. godine u kojem je život izgubilo desetero putnika. Nesreće koje su, u svim epizodama zajedno, odnijele oko 400 duša.
Kad zakaže ljudski faktor
Rađena je punih 11 mjeseci za kojih je relativno mala ali efikasna ekipa dvaput odlazila u Englesku, u London, Manchester, Middlesborough i Liverpool, Dubrovnik, Split, Zagreb, Ptuj…, ali važnije od brojenja kilometara bilo im je da serija ima za naše uvjete visoku produkcijsku razinu i u tome su uspjeli. Dinamična je, sjajno popraćena arhivskim snimkama, fotografijama i isječcima novina. Svjedočanstva preživjelih, članova obitelji poginulih, očevidaca koji svjedoče kako su s neba iznad Vrbovca padali ljudi, a livada je tog ljeta danima nepodnošljivo zaudarala natopljena kerozinom i ljudskom krvlju... ne ostavljaju gledatelja ravnodušnim.
Govore sudski vještaci, liječnici, istražitelji, odvjetnici, a igrane scene su lukavo odrađene pa nisu upale u zamku pokušaja oživljavanja davnih vremena.
– Kao ljubitelj dokumentarnih sadržaja, ne volim kada se u njih ubacuju igrani dijelovi, čak ni kada su dobro napravljeni. Tako sam u startu znao da to želim izbjeći, pa sam iz dokumentarnog filma uzeo formu tzv. tabloa, statičnih kadrova u kojima se glumci ponašaju kao da statiraju za fotografiju, čime sam više išao na asocijativnu povezanost s gledateljima, nego na narativnu. Uostalom, meni je takav način pričanja snažniji i poetičniji, pa i pomalo nadrealan – govori Arsen Oremović u kojem na određeni način, baš kao i u svima nama, postoji fascinacija crnom kronikom koju je teško objasniti a iz koje se djelomično rodila ideja za snimanje te serije.
Pa iako u vrijeme željezničke nesreće 1974. i sudara aviona 1976. nije imao ni deset godina, obje je, kaže, iz nekog razloga već tada doživio kao nešto jako važno, posebno onu avionsku, koja možda ide i uz nelagodu koju kod njega izaziva letenje.
– No, svaku od tih priča iskoristio sam ne samo zato da pokažem te nesreće nego i do čega su one dovele i u pozitivnom smislu. Primjerice, u epizodi o sudaru aviona vidjet ćete da se danas takvo što praktički ne može dogoditi jer ima puno više koraka zaštite. Ili da je velika poplava u Zagrebu 1964. dovela do urbanističkog buma. Bilo mi je važno prikazati ljudima na koji su način oni danas sigurniji zbog nesreća koje su neki drugi platili glavom. A samom sam sebi do te mjere išao pokazati da letenje nije nikakvo izazivanje vraga da sam nakon dosta turbulentnog leta prema Manchesteru, uzeo i privatne satove letenja Cessnom u pratnji Vladimira Pavelića-Bubija. Upravljanje avionom pokazalo mi je da nema ništa jače, prirodnije i sigurnije od sile uzgona i aerodinamike. Dok se nešto ne poremeti – kaže.
Najveća i najzanimljivija spoznaja do koje je došao radeći na seriji je, kaže, to da u nesrećama uglavnom zakazuje ljudski faktor, puno rjeđe tehnika, i da su tako velike tragedije, kakve su bile na zagrebačkom Glavnom kolodvoru i iznad Vrbovca, službeno istražene i sudski završene u roku od samo dvije-tri godine.
– Dakle, tadašnji je sustav po tim pitanjima daleko bolje i profesionalnije postupao. Naime, među ovih šest epizoda trebalo je biti obrađeno i iskakanje nagibnog vlaka Zagreb - Split kod Rudina 2009., ali budući da taj proces nakon deset godina sudski nije ni blizu kraja, jednostavno smo morali odustati iz pravnih razloga – kaže.
Sve su te nesreće istražno, pravno i sudski zatvorene priče. I to je kut njihova prikazivanja u seriji. Iako, u epizodi o izlijetanju vlaka samo rubno dotiče se i moguća teorija zavjere kada je u pitanju pravi uzrok te nesreće.
Bez teorija zavjere
– Nisam stekao dojam da u obrađenim slučajevima ima prostora za neka velika otkrića tog tipa, kao što se danas u stručnim krugovima dobro zna, iako to još nije prihvaćena službena verzija, da uzrok pada JAT-ova aviona 1972. u Češkoj, poznatog po preživljavanju stjuardese Vesne Vulović, nije bila bomba ustaške emigracije, nego vojna vježba. Slične su se priče pojavljivale i u slučaju spomenute željezničke nesreće, pa se ona nakratko spominje u kontekstu argumenata koji su doista neobični, da su strojovođa i njegov pomoćnik baš obojica zaspali nadomak Zagrebu i činjenice da više nikada o tome nisu progovorili ni s kim, čak ni s najbližim članovima obitelji. Je li to bio njihov dogovor s organima vlasti ili što? To nitko ne može pouzdano reći. A, opet, može biti i da je to bila istina. Teorije bez ikakvih drugih tragova, ili elementarne logike, nisam pustio blizu. U ovako velikim tragedijama morate imati odgovornost prema stradalima i senzacionalizam nije dolazio u obzir ni u natruhama – smatra Oremović.
Serija analizira i pitanje krivnje jer tako velike nesreće uglavnom ne budu posljedica samo jedne nesretne okolnosti, nego cijeloga niza što potom treba utjeloviti u konkretne kazne konkretnim ljudima. Tu se postavljaju pitanja: treba li kažnjavati isključivo zbog zapovjedne odgovornosti, treba li kazna biti u korelaciji s pogreškom ili s brojem žrtava, odnosno zaslužuje li veću kaznu čovjek koji smišljeno ubije nekoliko ljudi ili onaj koji nehotice skrivi nesreću u kojoj je živote izgubilo njih stotinu? To su velike pravne dileme o kojima u prvoj epizodi govori Veljko Miljević.
– Zanimljiv je bio i unutarnji proces u nama dok smo radili na seriji. Snimali smo jake i potresne priče i doista smo u jednom trenutku ušli u nešto što bi se moglo opisati kao određeno traumatsko stanje. Naime, snimali smo na autentičnim lokacijama velikih tragedija, boravili na neugodnim mjestima kao što je odjel za patologiju, slušali unesrećene, članove njihovih obitelji, pa sve to nosite sa sobom ili vidite nesreće dok se vozite javnim prijevozom. Montažerka je čak došla s pričom da je te noći sanjala da se vozila gradskim autobusom koji se slupao, potom se u njega zabio i avion, a ona je odmah izvadila mobitel da to snimi. Klimaks tih trauma kod mene je trajao oko dva tjedna da bi prošao kroz mene i više se nije pojavio. Um je morao to procesuirati, i kada se to dogodilo za mene je to postao čisto profesionalni odnos – priča redatelj o najemotivnijim trenucima snimanja te nastavlja:
– Posebno mi je bilo dramatično vidjeti da su gotovo svi koji su nesreće skrivili ili im se to pripisivalo, bili kažnjeni ili ne, završili kao psihički invalidi do kraja života. Priča sina vozača “mirogojskog” tramvaja 13 naprosto para trbuh. Jako je potresna i priča Antonija Tušeka iz Ptuja koji je, kao tada mladi milicajac, teško stradao u željezničkoj nesreći – kaže.
Gledajući seriju stječe se dojam da su hrvatske institucije bile otvorene u pružanju materijala i pomoći. Autor serije činjenicu potvrđuje rekavši:
– Istina, imali smo podršku svih kojima smo se obratili: Hrvatska kontrola zračne plovidbe, Muzej policije, ZET, Muzej željeznice, Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu, Zračna luka Split, Gredelj… Nije floskula da bi bez njih to bilo preskupo, a time i nemoguće napraviti. Iznimka je bila Zračna luka Franjo Tuđman koja nam je snimanje dva-tri kadra željela naplatiti kao da smo Spielbergova ekipa, pa smo se snašli bez njih.
I dok mi gledamo aktualni uradak, koji je za svaku preporuku, Oremović već ima nove planove o čemu kaže: – Volio bih napraviti još jednu sezonu “Nesreća” jer je ostalo još nekoliko velikih događaja kojima bi bila završena lijepa cjelina, istodobno zanimljiva gledateljima i potrebna za društveno arhiviranje povijesti sa svjedocima koji su još živi, ali svakodnevno odlaze. Naime, nama je tijekom snimanja prve sezone, od trenutka dogovora do trenutka kada su trebali stati pred kamere, umrlo dvoje ljudi, a jedan je doživio moždani udar... Pa u tom smjeru već teku razgovori o konkretnim slučajevima koje bismo obradili. Osim toga, Snježana Tribuson i ja razvijamo vrlo zanimljiv dokumentarni projekt o ozbiljnoj glazbi koji polako dobiva podršku i na međunarodnim razinama, ali o tom potom.
>> Pogledajte video: Uloge su ih koštale života