Od četvrtka se u hrvatskim kinima počinje prikazivati hvaljena biografska drama "Kontrola" o pokojnom pjevaču Joy Divisiona Ianu Curtisu. Večernjakov kritičar Arsen Oremović oteo se kontroli, odnosno dosadašnjoj gomili hvalospjeva:
- Joy Division i Ian Curtis većinom imaju težinu kod introvertiranih tinejdžera i sličnih duša u sukobu (naravno fiktivnom) s okolinom, roditeljima, životom... Nešto slično kao u slučaju Jima Morrisona, samo na manje raširenoj i talentiranoj razini (glazbeno su Doorsi puno ozbiljnija priča od Morrisonova mita).
Bojim se da isto stoji s filmom “Kontrola” o Curtisovu životu koji veliki uspjeh duguje ponajprije nostalgiji prema jednoj glazbenoj priči (koja je imala svojih vrijednosti, ali pravo objašnjenje uspjeha treba prije svega tražiti u području psihologije) i autoritativnosti redatelja Corbjina.
Naime, kao autor mnogih ikonografskih fotografija Curtisa i Divisiona nije bilo pozvanijega od njega da oživi likove na ekranu, ali on je to učinio tek toliko da je te slavne statične motive stavio u pokret. Curtis i nadalje ostaje nejasan jer u “Kontroli” ima manje “psihologije” negoli u hollywoodskim komedijama.
Što je to Curtisu, osim epilepsije s kojom mnogi izlaze na kraj, život činio što ne čini mnogima drugima da se ubio? Imao je uspješnu grupu, ženu i ljubavnicu... Zar ga je ta rastrzanost toliko mučila? Uostalom, iz filma uopće nije jasno što je dobivao od žene, a posebno od ljubavnice koja je totalno usputan lik. Pokretne slike, glazba i mit - to je sve.
