Jesenska zagrebačka noć, omotana maglom, ulica koja paralelno s Vinogradskom, kreće u visine i negdje u njezinoj sredini jedna kuća spremna na rušenje. Mrak je takav da vam treba svjetiljka mobitela kako biste ušli u dvorište, a onda u tom mraku odjeknu dobro poznati glumački glasovi. Dobro je, ovdje se radi! Riječ je o kući, koja će se uskoro rušiti, a koju su redatelj ustupili njegovi prijatelji i susjedi, obitelj Majić, koja se time upisali na listu “zlatnih” sponzora nezavisne kulture. No, predstavu treba “uhvatiti” i pogledati što prije, jer kada se sruši potkrovni stan koji je postao pozornicom, veliko je pitanje gdje će se, kako i kada moći ponovo vidjeti.
Za stan i predstavu u njemu glavni i odgovorni je Romano Nikolić, glumac, a sve češće i redatelj, čovjek koji definitivno nije “običan” kazališni autor. On u kazalište, na scenu, pretače neuralgične točke svijeta koji nas okružuje. Takva je bila “Bura”, njegov kazališni odgovor na migrantsku krizu, a nova predstava “Na dnu oceana postoje neki svjetovi”, koja nastaje po motivima Euripidove “Medeje”, djelo je u kojem Romano i dramaturginja Olja Lozica postavljaju možda i najteže ljudsko pitanje: što se mora dogoditi kako bi čovjek ubio svoje dijete.
– Ne želim spominjati imena, ali osupnula me situacija u kojoj je otac svoju djecu bacao preko balkona na Pagu. Odmah je u meni bljesnuo zaključak kako je to tema za Arterarij, jer to je jedna od tema o kojoj se ne govori ne samo u kazalištu nego ni u društvenoj javnosti – objašnjava Romano Nikolić. Njegov dosluh sa stvarnošću sada je već doslovno nevjerojatan, jer “Buru” smo premijerno gledali u trenutku kad je počela ruska agresija na Ukrajinu i kada su krenula nove, velike, kolone izbjeglica, a autorska ekipa ovu novu predstavu završava u ozračju nove crnokronikaške vijesti da je otac koji je ubio svoje troje djece počinio samoubojstvo u zatvoru u Lepoglavi.
– Nikada ne možete znati pozadinu, što se događa u čovjeku, nekoj obitelji... Ja sam tu uvijek oprezan, ali kada sam počeo razmišljati o svemu tome, otvorio se taj svijet “Medeje”, ali s pitanjem što je prethodilo tragediji u “Medeji”, što je bilo prije nego što joj je rekao da je ostavlja. “Medeja”, ako je ne radimo klasično i tradicionalno, ona je zapravo neizvediva, jer ja ne vjerujem da netko odleti na kočiji. I tako se u ovoj predstavi bavimo pitanjem što je taj mit danas, i kako je moguća da se takve strahote događaju i danas. Važna je to tema, jer ja iskreno vjerujem da kazalište puno lakše dolazi do ljudskog srca od bilo koje političke kampanje – kaže Romano.
Cijela ekipa je tijekom rada na ovoj predstavi razgovarala s dr. sc. Lidijom Arambašić, kliničkom psihologinjom, te kažu kako ih je osupnulo ono što im je prvo rekla, kako su to situacije koje se ne mogu predvidjeti. Štoviše, objasnila im je psihologinja, da se mogu predvidjeti, puno takvih situacije moglo bi se i spriječiti, ali se takva “pomračenja uma” nikako ne mogu predvidjeti. – I to ono što treba plašiti svakog čovjeka – kaže Romano.
– Ono što je također bilo strašno zanimljivo su Lidijine riječi kako od 7,5 milijardi ljudi na kugli zemaljskoj, samo će 2,8 posto njih ubiti vlastitu djecu, što je na razini statističke pogreške – kaže Frano Mašković, koji u ovoj predstavi igra mušku dionicu priče koja vodi u tragediju. Svi se slažemo da je u ljudskom genomu upisana bazična potreba da štiti dijete, bilo koje dijete, ne nužno svoje, a Frano objašnjava koliko je zapravo bizarno da su se sva čedomorstva dogodila zbog odnosa dvoje ljudi, zbog nekih problema u odnosu dvoje ljudi. – I to je ono po čemu mi kopamo – zaključuje Frano Mašković.
Dramaturginja Olja Lozica smjestila je taj glavni motiv Medeje u 21. stoljeće, o čemu kaže: – Roman i ja se po prirodi stvari dobro razumijemo, a ovaj proces rada bio je rad s vrlo kreativnim i bogatim ljudima. Svi ovdje dobro znamo koja nam je namjera i do čega želimo doći. Sve ostalo je zapravo metodika rada. Romano je glumcima zadavao vrlo konkretne zadatke za improvizaciju, prolazili su kroz sve to, sve smo snimili, napravili transkripte i iz tih se materijala rađao ovaj tekst. I to je odlična metoda kada imaš glumce na koje se možeš osloniti. I to je onda i njihov i naš materijal, a ne nešto što sam ja napisala doma i “nalijepila” na njih.
Kako sam vidjela cijelu predstavu u kontinuitetu (na jednoj od proba kada im je ostalo još sedam dana rada na finom brušenju tempa predstave, jer premijera je u subotu, 5. studenoga) jasno je da su izabrani glumci kao stvoreni za ovu predstavu. Uz prvaka ZKM-a na sceni je i Anita Matić Delić, glumica Satiričkog kazališta Kerempuh koja se ovdje predstavlja u rasnoj dramskoj ulozi same Medeje, Medeje naših dana. I da bi stvar bila još teža, igrat će to u prostoru stana, posve ogoljena i izložena gledateljima, koji u ovoj predstavi sjede doslovno na dohvat ruke glumaca, koji prolaze kroz euforična, ali i tragična emotivna stanja.
– Ovaj tip materijala, dramaturgije i režijske vizije ne pristaje na kazališnu scenu. Od početka sam tražio neki stan, jer ovo je kao kad si kod nekog u gostima i počne svađa. Ovdje sve situacije, sve do samog kraja, zapravo su situacije kroz koje prolazi svatko od nas. Svi smo ostavljali i bili ostavljeni, imali svoje pokušaje ostavljanja, kao i ta preispitivanja sebe, jesi li dovoljno vrijedan... – kaže Romano, a Olja Lozica se nadovezuje: – Ovaj prostor zapravo pruža jednu toplu atmosferu, a onda je možeš raskrinkati, strgnuti koprenu s nje.
– Uvijek si ogoljen kada si na sceni – kaže Frano Mašković te objašnjava da je u tom prostoru mnogo teže igrati jer je toliko intiman i zaključuje: – Ali tu je i ljepota ovog projekta, zato smo i pristali na njega, jer nikada tako nešto nismo radili. U ZKM-u imamo tu predivnu malu Scenu Janje, koje jest intimna, ali ipak ima odstupnicu, dok je ovdje zaista nema. I zato u ovom prostoru svaka emocija mora biti najiskrenija, drugačije ne funkcionira.
Objašnjenje Anite Matić Delić potvrđuje neobični izbor scene, jer i ona kaže kako joj je to prvo takvo iskustvo. Ističe kako joj je to bio čudesan proces rada, jer je zahtijevao da iz sebe izvuče tolike emocije: – Super je da to radimo u ovom prostoru, jer svi smo mi ljudi skloni pretpostavkama: vidimo jedan divan par, njihovu divnu kuću, jabuku u dvorištu... I nitko ne pretpostavlja što se može događati u toj kući. Zato ovdje možemo i dati priliku, pokazati: probajte vidjeti kako je to, probaj vidjeti možeš li podnijeti život u ovim, tuđim “cipelama”. Kad se već toliko diviš toj slici savršenog života o kojoj ne znaš ništa, evo ti pa probaj!
Potvrđuje Anita da i u tome leži ogroman glumački izazov. Uz to, jedan njezin monolog rađen je tako da će svaku ženu koja će ga gledati doslovno izuti iz cipela, jer ona se pita: tko sam ja? Tko sam osim što sam supruga, majka, kći...?
– Tko sam ja kad sam samo ja, rođeno je na jednom od naših privatnih razgovora, to je taj dramaturški okvir Medeje – objašnjava to pitanje ženskog identiteta Olja Lozica. Ukratko, Arterarij opet ima neku sasvim drugačiju predstavu, koju svakako vrijedi vidjeti jer je nešto što ne nudi ni jedno drugo kazalište. Ili kao što bi to Anita rekla: – Mi glumci smo u kazalištu uvijek rastvoreni, ali ovakva predstava događa se jednom u životu. Meni se dogodila u trenutku kada ima toliko životno iskustva i mudrosti, tako da sam sve to mogla sklopiti u ovu ulogu i partnerstvo s Franom. Ovo je dijametralno suprotno od svega što igram u Kerempuhu, ali je isto tako i hrana za dušu.
Nahranite se stoga, uđite u to mračno dvorište, jer ne zna se do kada će postojati.