Loše stanje naše umjetnosti samo odražava našu zbilju

Prva po redu, novoosnovana Nagrada Ivan Kožarić Muzeja suvremene umjetnosti namijenjena mladim umjetnicima, otišla je u ruke Luki Kedži. Prvim mjestom, nagradom u iznosu 30.000 kuna i priznanjem koje nosi ime jednog od najvećih hrvatskih umjetnika nagrađen je za seriju radova zanimljivog naziva “Tko tu živi dva”, nastalih od prikupljenih odbačenih predmeta koje je Kedžo pronalazio u blizini napuštene tvornice Paromlin.

Kakav je osjećaj biti baš prvi dobitnik nagrade s imenom našeg velikog kipara?

Odličan! A i nedavno, kada je održana svečana dodjela Nagrada Ivan Kožarić, imao sam priliku upoznati i druge pobjednice i pobjednike. S nekima sam već surađivao, a neke sam tek upoznao, no svi smo razgovarali i složili se kako bi baš bilo dobro da se ova nagrada i dalje nastavi i svake godine pruža priliku mladim umjetnicima.

Nagrada se dijelila umjetnicima u dobi do 35 godina, koji su posebno pogođeni smanjenjem broja kulturnih programa i nemogućnošću prezentacije stvaralaštva zbog pandemije koronavirusa te snažnih potresa u protekloj godini. Kako je na vas utjecala ta situacija?

Svima nam je bilo čupavo. Vjerujem da nikome nije bilo dobro, prvenstveno zbog te financijske krvne slike, ali s druge strane, meni je kreativno bilo odlično. Za vrijeme te krize uspio sam izbaciti dva super projekta kojima sam jako zadovoljan. S te mi je strane bilo na neki način čak i dobro. Naravno da smo morali i cviliti jer smo jadni i siromašni, ali sada je taj jedan dio, nadam se, prošao, a možda smo naučili i nešto korisno za dalje.

Koliko mislite da je umjetnost propatila tijekom koronakrize, a koliko je dobro država reagirala na apele s kulturne scene?

Tek sam ove godine aplicirao za status samostalnog umjetnika i još me nije stigao zakačiti val tih potpora – iako i ne računam na to. Vjerujem da je Ministarstvo poduzimalo neke korake, ali vjerujem i da je to bilo mizerno i ne znam koliko se na to uopće može računati. Izvedbene umjetnosti su, moram priznati, baš dobile po koljenima. Ali što se tiče neke “vizualne industrije”, ona je kod nas toliko mizerna da bi je bilo što moglo pokositi. Ne mislim to na negativan način, to je jednostavno tako. Da to inače buja u Hrvatskoj, a sad je doživjelo neki krah, nije. Tanko je i mizerno, gorko-slatko. U skladu je s ostatkom naše zbilje i izgleda kako izgleda sve oko nas. Postoje neke strategije kako umjetnici kod nas žive. Većina ljudi mora biti praktična i svi oni koji kod nas u tome dobro plivaju su ludi radoholičari i skidam kapu ljudima koji u nečemu takvome ustraju i uspijevaju.

Naslov “Tko tu živi dva” vrlo je zagonetan. Na što se on odnosi i otkud ideja o toj “reciklažnoj” umjetnosti i prikupljanju predmeta iz okolice Paromlina?

Zagonetan je naslov, da. Broj dva u sebi ima jer se nastavlja na rad “Tko tu živi, tko tu živi” koji je bio izlagan u Galeriji umjetnina u Splitu, a nakon toga u Galeriji Karas. Taj rad za mene istovremeno ima nekoliko točaka interesa. Donedavno sam živio u neposrednoj blizini Paromlina, pored željezničke pruge, i vjerujem da taj eksterijer i sva ta sila materijala koja te okružuje izuzetno oblikuje osobu. Oblikuje te sam tvoj životni prostor. A mi smo živjeli tu gdje smo živjeli i taj okoliš je izuzetno utjecao na mene i njegova estetika mi jako odgovara. To je nešto što je na prvi pogled ružnjikavo i neugledno, ali ta vanjština bila mi je izuzetna inspiracija. Postoji drugi aspekt koji me tu zanima, a to je samo internaliziranje te vanjštine koje se kuha negdje u našim glavama. Htio sam shvatiti kako se to događa i može li se taj proces fizički izraziti. Umjetnost kao protokol poznaje pronađene objekte, ali ono što mi se inače sviđa i što mislim da je dobro za poticanje kreativnosti je i činjenica da se ti tom pronađenom objektu na neki način moraš podrediti. On ima neke svoje, već postojeće karakteristike i rad s njim je poput jednog prividnog oduzimanja slobode.

Vaše radove usporedili su i s Kožarićevim “Spontanim skulpturama”...

Ma ja sam točkica, a Kožarić je div. Kada promatraš njega i njegov razvoj, to je nešto fantastično i nevjerojatno koliko tu ima različitih razina i na koje su se načine slamale i kako je to sve zajedno išlo naprijed...

Po struci ste fotograf, ali imate, očito je, vrlo širok spektar umjetničkih interesa.

Nakon srednje škole studirao sam Krajobraznu arhitekturu dvije godine. I tu sam svašta naučio! Ubrzo sam shvatio da me ipak više privlači fotografija pa sam završio snimanje na zagrebačkoj ADU i diplomski studij fotografije. Meni je sasvim smisleno baviti se različitim granama umjetnosti. Nisam se nikada osjećao utaborenim, kao da imam neku svoju sektu i kao da se moram baviti samo jednom stvari. Dapače, mislim da to nije dobro. Tako da – bilo koja izdaja tabora, ja sam s tim OK! Mislim da je jednom Dalibor Martinis to rekao, ili sam ja možda sanjao da je on to rekao: “Ja sad više i ne mogu biti ništa drugo nego Dalibor Martinis.” To je i kod mene već sada toliko zapetljano i ima puno razloga zašto se bavim umjetnošću. Dođe i meni nekad da odustanem, ali i to je u redu. Znam pomisliti: “Što je meni ovo trebalo”, ili: “Ljudi tu jedu krumpiriće i gledaju televiziju, a što ti, Luka moj, radiš”... Ali dobro je što možemo odlučiti te misli zanemariti i ne poslušati taj svoj racionalni dio mozga.