“Prvi je put u Zagrebu priredio svoju skupnu izložbu Sergije Glumac. Kako je izlagao dosele svoje radove u Parizu i Barceloni prilikom velike svjetske izložbe te na izložbi kazališne umjetnosti u New Yorku, to se je našoj publici prikazao već s ‘vanjskom’ markom. Tim više što je u inozemstvu postigao i lijep uspjeh, jer mu je ravnateljstvo British Museuma u Londonu otkupilo za svoju grafičku zbirku čitavu mapu od 12 listova koji prikazuju utiske s pariške podzemne željeznice, pod imenom ‘Le Metro’”, tako je davne 1931. godine, najavljujući njegovu prvu izložbu, o Sergiju Glumcu pisao hrvatski tisak. Mapa “Le Metro” koju taj članak spominje sada je, uz ostalih njegovih 320 radova (grafike, kostimografije, slikoprojekata za izradu namještaja i oblikovanje interijera, plakata i reklama), izložena na velikoj, i prvoj Glumčevoj retrospektivi priređenoj u Klovićevim dvorima.
Jedan je od naših najvažnijih avangardnih autora, pionir grafičkog dizajna i scenografije, autor prvog hrvatskog djela nadrealizma, čovjek koji je u hrvatsko kazalište uveo rotacijsku pozornicu, izrađivao kostime nalik Cardinovima koje desetljeće prije njega te na izložbi International Theatre Exposition kao student u New Yorku 1926. izlagao uz bok svojeg profesora Ljube Babića, Pabla Picassa i Fernanda Légera, a čekao je 90 godina od svoje prve domaće izložbe do ove retrospektive da ga cjelokupno upozna i šira hrvatska. Zašto? Odgovor zna autorica izložbe dr. sc. Lovorka Magaš Bilandžić, o čemu kaže:
– Razlog leži u tome što se Glumac bavio medijima koji su dugo vremena bili percipirani kao marginalni te su grafički dizajn, scenografija i grafika tek posljednjih desetljeća postali predmetom jačega znanstvenog interesa. Njegov golemi opus s više od 4000 radova bio je velikim dijelom nepoznat i nesagledan te je bilo zahtjevno interpretirati ga i kontekstualizirati, a i osobne dokumentacije gotovo da i nije bilo budući da ju je Glumčeva supruga odlučila uništiti. Istraživanje o Glumcu, koji je bio i tema mojega doktorskog rada, stoga je predstavljalo istraživački izazov, a u rekonstrukciji njegova života su mi pomogli arhivski izvori, među kojima zapisnici Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske, pojedina sačuvana pisma i dokumentacija vezana uz sudski proces koji se protiv njega vodio.
Naime, nakon Drugoga svjetskog rata Glumac je bio optužen i neko vrijeme proveo je u Lepoglavi jer su mu tijekom rata bile oduzete pa vraćene dionice koncerna Marić koje je stekao u braku s Blankom Marić. Potjecala je iz bogate židovske obitelji, bila pokćerka Artura Marića, predstavnika Shella i vlasnika niza istaknutih tvrtki, koji je u ratnoj stihiji neposredno prije 1941. sve svoje dionice prenio na Glumca kako bi spasio kapital obitelji koja je zbog svojeg podrijetla uglavnom u ratu stradala. Mariće i buduću suprugu Glumac je pak upoznao radeći u reklamnoj industriji 20-ih i 30-ih, po kojoj je i postao poznat, pa je i na ovoj izložbi velik broj reklamnih kampanja koje nikada nisu prikazane na ovakav način.
– U tom kontekstu posjetiteljima će biti zanimljivo saznati da je 1930-ih oblikovao reklame za Tomislav pivo koje se i danas rado pije, a izradio ih je koristeći se tipografijom i reinterpretirajući srednjovjekovno pismo karolina koje se upotrebljavalo u vrijeme kralja Tomislava. Izloženi su brojni pojedinačni oglasi i kampanje namijenjeni oglašavanju turizma, tekstilne, kozmetičke i prehrambene industrije, među kojima je i njegova kampanja iz 1934. za Prvu hrvatsku tvornicu ulja kojom se opsežnom propagandnom djelatnosti poticalo domaćice da počnu koristiti ulje u kućanstvu – govori Magaš Bilandžić.
Dakle, vrlo je temeljito kroz Zavod za znanstveno proučavanje reklame i umjetničku reklamnu produkciju Imago i samostalno razrađivao kampanje koristeći iskustva i znanja reklamne znanosti i nove načine komuniciranja poruke. U tome je bio vrlo moderan pa, kada bi prikazivao žene, bilo da je riječ o reklami za radio aparate bilo sredstva za pranje Lux, prikazivao je novu ženu 1920-ih, emancipiranu, moderno odjevenu, s bubikopf frizurom, koja posjećuje balove i vozi kabriolet, estetiku i karakter ludih 20-ih. Nakon diplome na zagrebačkoj ALU još jednom je kao stipendist otišao u Pariz, a kad se konačno 1928. vraća u Zagreb, 30-ih, 40-ih i 50-ih vrlo će intenzivno izlagati. U svoje vrijeme cijenilo ga se kao vrsnog majstora zanata i kao jednog od najvećih stručnjaka za grafiku i bio je cijenjen kao scenograf.
– Ostavio je važan trag i u povijesti kazališta, od 1930. do 1937. je suradnik današnjeg HNK Zagreb, gdje je radio niz scenografija i kostimografija. U djelu “Triptihon – Sestra Angelica”, uveo je projekciju kako bi u zaključnoj sceni prikazao viziju, a sa Strozzijem radi na Shakespeareovu “Juliju Cezaru” u kojemu uvodi rotacijsku pozornicu i razbija statičnost scene. Ta dinamizacija bila je stečevina avangardnih promišljanja koja je upoznao u Berlinu, gdje se susreo s elektromehaničkim pozornicama u scenografiji Friedricha Kieslera. Odlično je poznavao film te je u mapi “Le Metro”, u okviru koje je prikazao motive pariške podzemne željeznice, u grafički medij preveo postupke karakteristične za ekspresionistički film poput “Metropolisa” Fritza Langa. Iskustvo filma i kazališta evidentno je i u mapi “Beton” (1930.) posvećenoj izgradnji tržnice Dolac – kaže Magaš Bilandžić.
Što se tiče Glumca kao osobe, iz onoga što je ostalo, a to su rijetke prepiske vezane za projekte i s naručiteljima, one pokazuju da je bio vrlo temeljit i držao do visokih standarda te unatoč željama investitora, ako je smatrao da nešto nije u skladu s pravilima struke, odbijao ponude. Preminuo je prerano, 1964. u Zagrebu, a supruga Blanka Glumac 1990. darovala je brojne njegove radove MSU, Kabinetu grafike HAZU i Grafičkoj zbirci NSK koji su ojačani i radovima iz privatnih kolekcija i MUO u Klovićevim dvorima izloženi do 16. siječnja 2022. godine.
Dakle, samo 75 ljudi vidjelo je članak. A ja sam jedini napisao komentar. Pristojan, pismen i pomalo kritički intoniran u pogledu nedostatnog broja ilustracija. I umjesto da vam je drago zbog javljanja, vi ga izbrisaste. Koja vam je to politika? Zar je osobna sujeta jača od interakcije s čitateljem? Zar je bolji članak bez komentara no onaj s jednim koji iznosi blagu kritiku?