O novom srpskom premijeru Aleksandru Vučiću možete misliti što god hoćete. Imate puno pravo sumnjati u njegovu preobrazbu od četničkog vojvode šešeljevskog tipa u proeuropskog demokrata. Možete na njegovu najavu obračuna s korupcijom gledati kao na jeftinu populističku predstavu s pažljivo probranim metama. Takvo mišljenje, uostalom, ima i veći dio mojih beogradskih prijatelja. Uostalom, možete o Aleksandru Vučiću ne misliti apsolutno ništa i praviti se da taj komad Balkana pod imenom Srbija uopće ne postoji, a ako i postoji, nas u Hrvatskoj savršeno se ne tiče. Međutim, ako vam je imalo na srcu ono što zovemo kulturom, zanimat će vas jedan Vučićev postupak o kojem u hrvatskim medijima baš i nije bilo nekog spomena.
Kulturni Aleksandar Vučić
Kada je za inauguracije nove Vlade u trosatnom izlaganju pred Skupštinom u Beogradu Aleksandar Vučić predstavljao svoj politički i premijerski program, učinio je jedan presedan: procijenjeno onako od oka, ali najmanje deset posto tog vremena i unaprijed napisanog i pripremljenog teksta posvetio je – kulturi. To je uistinu nešto novo ne samo u Srbiji nego i mnogo šire, a o Hrvatskoj da ne govorimo. I sam je Vučić u svom govoru istaknuo da nijedan predsjednik Vlade Republike Srbije prije njega sa skupštinske govornice uopće nije spominjao kulturu.
O svemu tome, ponavljam, ne morate misliti ništa, ali uzmite na znanje makar kao neku bizarnost iz istočnog nam susjedstva.
Je li za kulturu neke države i njenih naroda (premijer Vučić, naime, nije zaboravio u svoj program uključiti i brigu o kulturama manjinskih naroda u Srbiji) bolje da ju političar takvog kova spominje ili da je, baš kao i svi njegovi prethodnici, prešuti? Na to se pitanje ne može dati brz i jednostavan odgovor. Vrijeme će iskušati sve segmente Vučićeve politike, pa i onaj kulturni. Ali, u prilog srpskom premijeru i njegovu starom i novom ministru kulture Ivanu Tasovcu ipak već sada govori jedan sasvim konkretan podatak: u proteklih devet mjeseci postotak državnog budžeta koji se izdvaja za kulturu povećan je za cio jedan posto, pa sada iznosi više od jedan i pol posto. U Hrvatskoj, ponovimo, taj omjer je niži nego ikada prije: 0,49 posto ukupnog državnog proračuna predviđeno je za kulturu. Te su brojke važnije nego što je minutaža političkih govora o kulturi.
Osim toga, Ivan Tasovac prije desetak dana drugi je put gostovao u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku. Prvi je put tamo bio pozvan kao direktor Beogradske filharmonije, a sada i kao ministar kulture u vladi Republike Srbije da govori o izazovima, vrijednostima i opasnostima za kulturu u globaliziranom svijetu.
Ako ništa drugo, svoju kulturnu politiku srpski su premijer i njegov ministar pošteno prenijeli javnosti, domaćoj i stranoj.
Komunikacija, komunikacija, komunikacija... ta se riječ neprestano ponavlja u komentarima i analizama slabosti hrvatskog premijera Zorana Milanovića i njegove vlade u kojoj je isti problem ima i Ministarstvo kulture. Upravljačka kriza zagrebačkog HNK samo je jedna, ali vrlo vidljiva i bolna točka hrvatske institucionalne kulture otkako je upravljanje državom, pa i onim što volimo nazivati hrvatskom nacionalnom kulturom, preuzeo SDP sa svojim koalicijskim saveznicima. Prema oskudnim informacijama koje procure sa sastanaka koje ovih dana ima novoimenovana intendantica zagrebačkog HNK, što s ministricom kulture i njenim zamjenikom, što s ljudima koji su još uvijek vršitelji svih upravljačkih dužnosti u HNK, do rezultata se dolazi sporo i teško. Ili ni sama ministrica Zlatar Violić nema jasnu sliku o tome što točno očekuje od Dubravke Vrgoč u HNK ili Dubravka Vrgoč za ministričine eventualne vizije ne mari, uglavnom, još uvijek ni umjetnici ni publika HNK ne znaju koji će ih program okupiti najesen i kako će izgledati nova sezona.
Požurivanje nije neumjesno. Ta već je kraj svibnja i pretplate su već odavno trebale biti u prodaji, a od publike se ne može očekivati da će kupovati bjanko-mjenice kao izraz slijepog povjerenja novoj upravi čiji sastav još ionako nije poznat.
Možda stvari treba dovesti do apsurda i provjeriti komu uopće u ovoj državi trebaju ti silni HNK-ovi sa svojim dramama, operama i baletima? Koliko stvari moraju postati problematične i suprotne bilo kakvoj dobroj i uobičajenoj praksi da bi se, recimo, zbog toga uznemirio i hrvatski premijer? Novac koji je tu u pitanju veći je od vrijednosti predstečajne nagodbe Spačve koja je Milanoviću poslužila kao povod da se riješi Linića.
Međutim, nema mjesta čuđenju ni zgražanju, ne događa nam se ništa što nam nije prethodnih godina bilo najavljivano, obećavano, čime nam se nije prijetilo i što smo mogli čitati iz znakova vremena. Zašto bi kultura, koja među potrebama građana ipak zauzima mjesto nekakve duhovne, intelektualne i civilizacijske nadgradnje, bila iznimka nakon što je država već u pitanje dovela i mnoge temeljne, egzistencijalne stvari u životu tih istih građana, pa i same naše živote?
Ima li se tu još što spašavati?
Razmislite zašto je u havariji hrvatskog autobusa na talijanskoj autostradi poginuo mladić s Pelješca Matijas Grbavac? Koliko je obezvrijeđen ljudski rad i odgovornost koja uz njega ide kada je satnica neiskusnog vozača koji je skrivio nesreću petnaest kuna i kada mu je to ionako usputni dodatni posao? U sustavu u kojem tako malo vrijedi posao profesionalnog vozača autobusa ne vrijede više ni životi putnika koje on prevozi. Zar nas već godinama ne upozoravaju da ćemo morati raditi više sati i na više radnih mjesta da bismo zarađivali manje? Zar ljudski rad i znanje nisu svakim danim u ovoj zemlji sve manje vrijedni i zar se o svim vrstama usluga koje bi država trebala pružati svojim građanima ne govori samo kao o trošku? Što se tu više uopće ima kulturno nadograđivati?
Zar nije u pravu gradonačelnik Splita (SDP-ov!) kada intendantu splitskog HNK i umjetničkom ravnatelju Splitskog ljeta Tončiju Biliću pošalje uvredljivi papir na kojem piše da za te svoje opere, za tih pet predstava Nabucca i Aide može dobiti Peristil najviše na tjedan dana? Što će komu taj Verdi kad turisti prolaznici s kruzera negoduju te manje potroše i popiju zbog tih opernih kulisa i tribina?
No, kad mu već smeta opera, gradonačelnik Baldasar (SDP-ov!) mogao bi možda s HOS-ovom bojnom ustaškog imena i znakovlja dogovoriti crnokošuljaške smotre na Peristilu. O, bila bi to i dijelu domaće publike privlačnija predstava od Verdijevih gnjavaža. Sada već bivši intendant Bilić ipak je, eto, kao zadnju milost od Baldasara dobio čak 12 dana Peristila i tako spasio barem jednu operu i još jedno Splitsko ljeto. Pitanje je samo ima li se tu još uopće što spašavati? A bilo koje protestno kulturnjačko samoukidanje ova bi vlast dočekala pljeskom i olakšanjem.
Koji bijedan povod ulaska u tekst?! Covijek sve pokrije kulturom, slama se ogradjujuci se od eventualnoga Vucica, samo kako bi ga pohvalio, da bi se po tko zna koji put klasicnim frljicevskim sindromo dograbio ustaske opasnosti. Gospodine Pofuk - degutantno!