Jonathan Franzen tipično je netipični američki pisac. Hobi mu je istraživanje ptica i ptičjih vrsta, što možemo ocijeniti tipično američkim i pomodarskim. Netipično je da je poznavatelj i ljubitelj Karla Krausa kojeg nikako ne možemo ubrojiti u američku kulturološku popudbinu. Pa ipak, i ptica i neameričke kulturološke popudbine ima u najnovijem romanu cijenjenog američkog autora koji je u izdanju hrvatskog VBZ-a dobio naziv “Čistoća”. Opsežni roman odlično je prevela Marina Horkić baveći se čak i Franzenovom pjesmom “Materinski govor” s formom akrostiha, a uredila Sandra Ukalović, a vremena i nisu imale previše.
Naime, roman izvornog naziva “Purity” na svjetskom se tržištu pojavio tek 1. rujna ove godine, a mi smo prijevod dobili već za Interliber u studenome, što je pothvat za koji su i prevoditeljica i urednica zaslužile barem podeblju božićnicu.
A što je to, ili bolje rečeno, tko je to “Purity”/Purity? Pa Purity je glavni lik romana, mlada, školovana i neformalna Amerikanka koja je u potrazi za identitetom svog oca koji joj krije njezina čudna i neprilagođena majka. Purity Tyler zvana Pip za studij u američkom surovom kapitalističkom društvu duguje 130.000 dolara, živi u kalifornijskom gradu Oaklandu u slobodarskoj komuni i totalno je opsjednuta ocem. Njezin put do točnih informacija koje će joj potpuno promijeniti život prepun je opasnosti, preokreta, intimnih lomova i bizarnosti. Ali u središtu tog puta maestralan je Franzenov opis dvije opsesivne i posesivne, simbiotičke i lude ljubavne veze između jednog američkog i jednog (pazi sad) njemačkog para koje su obje itekako u vezi s mladom i simpatičnom Pip.
I jedna i druga veza su netipične, seksualno iščašene, donekle i sadomazohističke, na neki način čak i samoubilačke i idealne za neku psihološki jaku filmsku ekranizaciju. Franzen ne voli trajne i postojane karaktere, pa su mu i likovi fluidni i totalno neobjašnjivi, što romanu daje dodatnu vrijednost. U raskolu su s vladajućim moralom, a o religiji da i ne govorimo. Mnoge će neke scene i neki motivi iz romana “Čistoća” podsjetiti na Pascala Brucknera (suprug invalid kojem žena nabija rogove), Michela Houellebecqa (sekta u kojoj su sve djevojke i žene fanatično zaljubljene u vođu), pa čak i na pravi angloamerički tsunami erotsko-pornografske literature u kojoj žena poslušno čeka zapovijedi svog muškog gospodara.
Ipak, Franzen stvara svoj vlastiti, autohtoni romaneskni svijet u kojem je ovaj put veliki dio radnje smjestio u Istočnu Njemačku portretirajući komunistički mentalitet (pre)organiziranih Nijemaca, vladavinu Stasija ali i seksualne ospjednutosti koje su mučile čak i supruge pa i sinove članova Honeckerova Centralnog komiteta. A kada erotska opsjednutost dovede do pravog pravcatog ubojstva, imate zaplet koji jednom ljubavnom romanu daje neizvjesnost i napetost trilera. Još kada se u priču upletu i internetska špijunaža, moćni hakeri, istraživačko novinarstvo, trgovina oružjem i drogom, religijsko-seksualne sekte, medijske manipulacije, Julian Assange i WikiLeaks, multimilijarderske obitelji, koruptivne južnoameričke vlade, razočaranje obrazovanih američkih liberala Obamom…, dobiva se užareno, pulsirajuće štivo koje se teško ispušta iz ruku.
Franzen i ovdje do maksimuma potencira osjetljivu vezu između majki i sinova, ali i majki i kćeri, dakle između roditelja i djece. A obitelj i obiteljske veze omiljena su Franzenova tema svih tema, pri čemu autor zapravo preispituje monogamni način života u kojem je dvoje ljudi osuđeno na doživotno bivstvovanje s pravnim izabranikom. Franzen jako voli i veze u kojima parovi nikako ne mogu uobličiti zajednički život, ali ne mogu ni živjeti razdvojeno. To su one ljubavi koje nikada ne prestaju i ne umiru i za koje se čini da su im žene, kao uporne čuvarice vječne ljubavne vatre, sklonije. Pa ipak, Franzen takve čuvare vječne ljubavne vatre nalazi i među muškarcima, što vjerojatno jako ljuti feministice ili ono što je od feministica u 21. stoljeću preostalo. Kako bilo, i romanom “Čistoća” Franzen je nastavio svoj rafinirani prozni put na iznimno visokoj i čitljivoj razini.