Drugi život 
treće violine

Probudio se mamuran, smožden jučerašnjom pijankom koja je trajala do duboko u noć. Blijedi obrazi, crvene, zapaljene oči, mrzovoljan izraz usta – to je bila slika koju mu je uzvraćalo ogledalo, svaki dan iznova. Ima dvadeset i šest godina, a budi se kao starac, s jedinom željom da se spasi mamurluka. Glava i želudac uspostavili su tajnu vezu – glava ga boli, želudac se hoće isprazniti. Zna da mu neće pomoći ni odlazak pod tuš premda će se istuširati, ni džezva crne kave premda će je popiti, ni šetnja po svježem zraku, koju ima u planu. Pomoći će samo piće. Vinjak ili dva presjeći će sve spone s jučerašnjim opijanjem, osposobiti ga za trajanje. A kod kuće nema ništa. Mora izaći.

Spušta se u grad do prvog kafića, gdje će popiti vinjak. Jedan, pa još jedan.... Drugi će mu postupno proširi granice svijeta, mamurluk, koji ih je sužavao, pasti će u zaborav. Pojavljuju se blistave spoznaje, neponovljivi trenuci koji propadaju kako se pojave. To je njegovo vrijeme koje je nemoguće zadržati. Njegov let prema plamenu svijeće.

Ostatak dana pobrinut će se sam za sebe. Kad popije – zabavan je, rječit i duhovit. Život koji tada živi drugima je nešto izuzetno, gotovo nadzemno, što bi povremeno i sami željeli živjeti, kad bi znali kako. Zato je on tu da ih približi tom životu u kojem će se pogledati iz nekog kuta iz kojeg se nikad nisu vidjeli, što će im proširiti vidike. Na trenutak izaći će iz svojih svakodnevnih ljuštura, u koje će se, jasno, morati vratiti. Ali prije toga zavirit će u bogatstvo svijeta preko onog koji ushitima pijanstva plaća svoju propast - kakav je ovaj kojeg pratimo od njegovog mamurnog buđenja do kluba... I eto sreće. Tu sjedi čovjek koji ga je i doveo u taj klub. Mali čovjek. Tako ga je prozvao jer je niži nego on, a i on nije baš previsok. Nije sam, u društvu je žene, razumije se, zgodne, s kojom ima izvjesnih planova; pa sav blista od radosti. Žena je baš privlačna, premda starija od njih, više od trideset godina, procjenjuje je, približavajući se mimo stolova svojim tromim hodom koji otkriva životni umor s kojim se rodio; i onda ga samo produbio. Srcoliko, sitno lice, kratko ošišana kosa, obojena crveno. Kad im se približio obuhvatila ga je svojim tamnim okruglim očima, kao predmet koji bi htjela spremiti u džep. Baš dobro, pomisli, usmjerivši se prema njoj, izdajući onog koji ju je želio za sebe. Muzičarka je, saznaje, treća violina u orkestru. Trideset i jedna joj je godina, prekosutra se udaje. Sve je to saznao a da ju je jedva što pitao, tako je djelovao na ljude: spontano su se otvarali. Mali čovjek bio je odgurnut iz druženja, degradiran u statistu. Osmjehivao se primjetno kiselo.

Podsjećate me na Hamleta – reče mu crvenokosa i sama

pripita, nakon druge čašice druženja. Tako ona zamišlja da je izgledao Hamlet, mršav, plavokos, bjeloput, svjetloplavih očiju ispod golemih naočala, debelih stakala.

Kakav Hamlet, pijanac – umiješa se Mali čovjek, ne bi li ga uništio, ali bez uspjeha. U njenim očima ostao je Hamlet, pogotovo nakon dodataka par živahnih opaski, punih sarkazama, koji nisu štedjeli nikoga... Kao takav odveden je u njezin jednosobni stan gdje je preko stolice bila prebačena njena bijela vjenčana haljina – skromna, kratka, skoro bez ikakvog ukrasa – za sutrašnje vjenčanje, koje je spomenula. A na stoliću, u kutiji, stajala je njena violina, njen poziv i posao, njeno treće mjesto.

Treća violina? – upita je, dok ju je stavljao u krevet – postaje li ikad prvom?

– Ne, ne postaje. I ne mora. Inače ne bi postojala ni simfonija – reče ona mirno. Barem se htjela predstaviti mirnom, jer on joj nije vjerovao. Nije li on sam – uoči vjenčanja s ulice doveden u njezin stan – bio je živi dokaz da ne treba vjerovati miru s kojim mu se tobože prepustila. A što se još jednom potvrdilo kad je netko pozvonio, a onda panično stao lupati na vrata, koja nitko nije otvarao.

To je on, moj budući – objasni mu ona, grickajući mu mršava, goluždrava prsa, i natežući mu ud, nastojeći ga pokrenuti.

Neće ići. Previše sam popio – reče on, ni ne pokušavajući se opravdati, ne osjećajući se krivim ni pred njom ni pred onim ispred vrata, koji je odbijao otići. Lupao je dugo i uporno zovući svoju buduću, koja se pokušavala spasiti.

– Zašto se udaješ? – upita je retorički, jer je odgovor već znao.

Udavala se ne ona nego tuđa očekivanja u besramnoj stvarnosti života, koju ipak treba poštovati: jer, kad je ne poštuješ, prolaziš kao on, vječno prema dnu, čiji se kraj ne da sagledati: jer uvijek je moguće skliznuti još niže... Uzalud nastojeći prepustiti joj svoje tijelo, u vlasti drugog gospodara, ugleda svoj kraj u kontejneru za otpatke, iz kakvog je jednog jutra, vraćajući se s pijanke, vidio izlaziti klošara: očito je tu spavao

Kad se probudio sjedila je već odjevena za stolom, pozvala ga van, na ručak. Nije mu se išlo, ali nije imao izlaza. Ne nakon što su prezreli njenog budućeg, pustili ga da se odvuče na ulicu, poput otjeranog psa. Obukao se s nelagodom, sasvim joj se prepustivši, kao kakav predmet. Ona je živjela svoj neželjeni život pred kojim se nije mogao buniti. Ipak se bunio, potajno, u sebi, dok je s njom jeo škampe u skupom ribljem restoranu, nastojeći održati razgovor. Jer ovog nije imalo što više držati, nikakvo zajedništvo, čak ni ono ljudsko. I ono je nekako iščezlo, u njemu nesumnjivo. Osjećao se potpuno suvišnim. Nema načina da pomogne toj ženi, može je samo uništiti, kao što uništava sebe, mislio je. Izbjegne pitati je išta o njenom budućem ili sutrašnjem vjenčanju – da li će ga biti ili ne. Poticao je isprazan razgovor o restoranima i hrani, nastojeći ne vidjeti njene sve paničnije poglede, koji su u njemu tražile Hamleta, junaka dilema. Koji sve može shvatiti, a ništa promijeniti, što je previdjela. Nije bio Hamlet, nego pijanac, složi se u duši s ocjenom Malog čovjeka, koji je otišao bijesan. Ali do sutra će se primiriti; to im se već događalo – da mu on preotme žensku. Privlačio je žene s problemima, a jedino je takve i sretao; druge su valjda sjedile kod kuće. Čuvao se pića da se stvar ne bi produžila i kad su izašli iz restorana zaželi joj sreću.

I pazi se – doda, dok se oklijevajući vraćala u svoj život budućeg braka, sitna, zgodna, kao Betty Boop – zapravo mu se sviđala. Nije je pitao za ime premda ga je čuo – budući muž je pred vratima vikao Diana – predložio sljedeći sastanak ili zatražio telefonski broj, niti formalno, da bi ga bacio. Za njeno dobro ostavio ju je bez nade, mislio je. Jer on je bio sasvim izvan djelatnog života, izvan shvatljive stvarnosti, predan jedino poroku. Nestala je među prolaznicima i više je nikada nije vidio, osim povremeno, na televiziji, gdje je nevidljivo svirala svoju treću violinu u skladnom suzvučju muzike.

Još svira, pomislio bi, opazivši je na ekranu. Nije zalutala u one predjele života gdje bi i sviranje postalo nemoguće. Vjerojatno se i udala za onog koji je bio u stanju shvatiti i njenu nevjeru u suprotstavljanju njemu samome. I kad god bi je primijetio – skoro neprimjetnu u orkestru – uvijek bi joj zavidio.