Svi smo mi u formativnim godinama imali starijeg brata, sestru ili susjeda koji nas je zarazio glazbom i otkrivao nove zanimljive glazbenike. Za klince koji su krajem devedesetih i početkom nultih izlazili u Zagrebu taj brat zvao se Mate Škugor. Organizirajući slušaonice u KSET-u, a poslije i dovodeći brojne strane izvođače u Zagreb, Mate je postao poput glazbenog Đele Hadžiselimovića – predstavljao nam je sasvim nove bendove, ali i dovodio neka imena uz koja smo odrastali. Punih 25 godina nakon svojih početaka Mate je prošlog tjedna u izdanju Rockmarka objavio autobiografiju “Glazba za žedno uho”, svojevrsni vodič kroz njegove najdraže albume, ali i dnevnik njegova odrastanja uz glazbu. Naslovnicu ove knjige, pak, krasi bicikl koji je Mate 12 godina koristio za svakodnevno plakatiranje Zagreba i kojem se nakon više od 100.000 prijeđenih kilometara okvir raspao uslijed zamora materijala.
Mate je odrastao u Šibeniku sredinom osamdesetih godina, u sredini koja zna što je dobra glazba, ali i dobra zezancija. Arsen Dedić je to lijepo pretočio u stihove “jesu malo grezi, al’ su dobre ćudi’, a Mate opisao skicama iz svog odrastanja te pričama kako je svaki veliki odmor iz popularne Metalurške škole provodio na trećem katu Robne kuće Šibenka, gdje su se prodavale ploče i kasete. Prvi album koji spominje je intimni Springsteenov, “Nebraska”, iz 1982. godine. “Tad sam po prvi put postao svjestan da je manje ponekad više i da su za vrhunsku pjesmu ili album dovoljni glas ili gitara”, primijetio je Škugor u prvom poglavlju knjige. Nastavio je albumom “Under A Blood red Sky” od U2, još jedne grupe koju je obožavao u svojim razvojnim godinama, a koju je poput mnogih prestao slušati nakon albuma “The Joshua Tree”. Mate je upijao glazbu već u osnovnoj školi, a tada je počeo crtati i omote kaseta, što će mu kasnije dobro doći kada krene raditi plakate za slušaonice u KSET-u. Redali su se velikani poput Toma Waitsa ili Davida Byrnea, a Ramonesi su “krivci” što je umjesto u vezi ili topništvu u vojsci završio u specijalcima. Naime engleski mu je predavala supruga Jovana Raškovića, a njegovu razredu je išla na živce prije svega zato što je supruga političara pa su se počeli natjecati koga će prvog izbaciti sa sata. Kada se u školskom WC-u našao s dvojicom prijatelja, Škugor je spontano počeo pjevati “Blitzkrieg Bop” Ramonesa i već na prvom stihu udario glavom u okvir vrata. Do navečer mu je lijevo oko bilo zatvoreno, a sutradan je na regrutaciji okarakteriziran kao divljak i poslan u specijalce.
Te će crtice iz Škugorova života biti zanimljive onima koji su odrastali u to vrijeme i uz tu glazbu, ali i mladima koji su danas navikli do bilo koje glazbe doći u nekoliko sekundi i slušati je na svom mobitelu. Mate je uvijek bio žednog uha, ali do nove glazbe, pogotovo punka i rocka koji su njega najviše zanimali, nije bilo lako doći. Snalazio se na razne načine, a posebno je istaknuo tada popularni časopis
Ritam, zahvaljujući kojem je dobivao informacije o novoj glazbi. Tu je i legendarni Ante Batinović, zahvaljujući čijoj je emisiji “Po vašem izboru” prvi put čuo za Nicka Cavea, a spomenuo je i troje diskofila iz Zagreba, Ljubljane i Novog Sada, koji su tko zna kojim kanalima nabavljali nove albume i presnimavali ih zainteresiranima. Škugor bez dlake na jeziku spominje i susrete s poznatim glazbenicima. Već je poznata priča kako je danas planetarno popularna grupa The National održala koncert 2004. godine u KSET-u pred samo 80 ljudi, a Škugor je otkrio i neke druge detalje.
“U to su vrijeme svi naši izvođači odsjedali u hotelu International. Budući da je taj hotel blizu KSET-a, glazbenici bi nakon tonske probe otpješačili do tamo kako bi se prijavili u sobe i otišli na večeru. Pri dolasku do hotela u nevjerici su gledali prema zgradi i pitali zar će stvarno tamo odsjesti. Ispostavilo se da su u ostatku Europe u to vrijeme za smještaj u najboljem slučaju dobivali hostele pa im je ovo iz tadašnje perspektive bilo nezamislivo. A da stvar bude još bolja, u Americi su ih u to vrijeme tretirali kako se tamo inače tretiraju mali bendovi, a to znači da im smještaj na turneji u pravilu nije bio osiguran, već bi nakon koncerta pokušavali naći smještaj kod nekog iz publike”, otkriva Škugor u knjizi kako je počela tajna veza Hrvatske i benda koji je poslije u Hrvatskoj nastupio još nekoliko puta, a u Matinu rodnom Šibeniku 2014. godine čak tri puta.
Škugor je u knjizi otkrio i kako je počeo sa svojim festivalima, Žedno uho i NO Jazz, Terraneo i SuperUho, te kako je organizirao više od tisuću koncerata koji su mijenjali kulturnu sliku Zagreba, Šibenika, Hrvatske i šire.
Autor se nije libio ni oplesti po političarima. Pisao je o tome kako je odbio 100 tisuća kuna gradskog novca od Duška Ljuštine, zašto je premjestio SuperUho iz Šibenika u Primošten, a u jednoj priči spomenuo je i Tomislava Karamarka.
Pisao je o posjetu Granta Harta, bubnjara i tekstopisca punk-rock sastava Hüsker Dü, a poslije kantautora, koji je trebao održati koncert u KSET-u, a završio je u krapinskom zatvoru dijeleći prostoriju s Romkinjom uhvaćenom zbog džeparenja.
Granta je carinik na njegovoj posljednjoj europskoj turneji (umro je tri godine poslije) na Macelju pitao ima li što prijaviti, na što je on odgovorio da nema, a policajci su mu ipak pronašli dvije kutije analgetika. Kako je sud u Krapini već bio zatvoren, Hart je završio u ćeliji.
“Da sve ne bi bilo tako crno, potrudio se dotad mi nepoznati bivši kolega s fakulteta i budući dragi prijatelj čiji sam poziv zaprimio poslije 20 sati kad je otvoren ulaz u klub. Predstavio se kao Ivan Gabrić, rekao da je nekog iz kluba zamolio za moj broj mobitela i tražio me dozvolu da nazove poznanika u policiji koji bi Grantu možda mogao pomoći. Odgovorio sam mu da je svaka pomoć dobrodošla. Dvadesetak minuta poslije stiže poziv s istog broja i Ivan mi govori da mu je jako žao, ali da ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko na kraju nije mogao ništa učiniti jer je Grant već ušao u proceduru koja je nepovratna”, piše Škugor u knjizi.
“Glazba za žedno uho” upravo je prava glazba za glazbene sladokusce. U moru današnjeg glazbenog smeća, ona je pravi vodič kroz probranu glazbu, od početka 80-ih pa sve do 2020. godine. Poput neke glazbene enciklopedije vraćat ćete joj se ponovno i pronalaziti neke nove informacije koje će vam koristiti.