Među odorama diktatora i Titova i Pavelićeva kapa

Odavno je mural Slap u Petrinjskoj ulici u Zagrebu postao prepoznatljivo mjesto susreta. Njegov autor, akademski slikar Miron Milić daje nam sada i novo mjesto okupljanja – MSU u kojem od danas izlaže svoj novi ciklus radova “Kongres sjena“. U njemu je zaokupljen imaginarijem vojnih odora. Pa iako na radovima nema lica, posjetitelji će neke lako prepoznati jer 98 posto onih koje je ciklusom obradio diktatori su 20. stoljeća.

– Uzeo sam motiv vojničke kape i odijela koje je depersonalizirano, što u konačnici nije moguće jer su sve odore i sve kape osoba koje obrađujem rađene posebno za njih. Te odore i kape u biti su poput papinske mitre, koja se razlikuje od svih ostalih baš zato da bi se njihov autoritet dodatno naglasio. Napustio sam klasični prikaz lica diktatora gdje se pokušava naći neki izraz unutar očiju ili se pokušava dovinuti tome zašto je ta osoba otišla u tom smjeru. Više prikazujem krajnju konzekvencu, odnosno njihov životni cilj da se približe idealu rimskog imperatora ili, što bi Amerikanci rekli, ‘from rags to riches’.

Što očekujete da će posjetitelji poslije izložbe zaključiti?

Očekujem da će kod posjetitelja izazvati dojam: “Aha, ima ih više od pedeset i ako je iza svakoga barem 100.000 žrtava dolazi se do stravičnog broja u kojem te kape predstavljaju krajnju taštinu i izraz nadmoći putem mode.” I što je najgore, ta odora kasnije postaje uzor za mlade ljude, nešto na što se ugledaju jer odrastaju u militantnoj kulturi. „Kongres sjena“ je u biti kao neki skup na kojem smo okruženi vrlo važnim ljudima s maglovitim zaključcima samouspostavljenih autoriteta. Mi smo svi žrtve njihovih grandioznih ideja, a na kraju ostaje samo ta kapa, taj prepoznatljivi motiv moći i opresije.

Ima i hrvatskih kapa i odora.

Da, tu su Pavelić i Tito. Bit će tu i polemika, ne samo kad je Hrvatska posrijedi jer prikazani ljudi su za većinu u svojim zemljama heroji. Neki su sporni, neki su osuđeni, neki su još živi poput recimo, Raula Castra, koji nastavlja svoju dinastiju, ili sudanskog diktatora Omara al-Bashira.

Riječ je o angažiranoj izložbi za koju je potrebno predznanje?

Istina, a to predznanje dolazi baš iz te prezasićenosti militantnom kulturom Hrvatske u posljednjih 25 godina. U svijetu je osim toga i danas hit nositi lente ili poput Mugabea, koji je otišao i korak dalje pa nosi i političke poruke, kapu s vojnim grbom Zimbabvea uz koji je i njegov autogram.

Detalje uniformi koje ste slikali istraživali ste na internetu?

Dosta sam ih poznavao i otprije, ali da, saznao sam i puno novoga putem interneta. Kad počneš raditi 15 inicijalnih s kojima si krenuo, to nije dovoljno i priča se širi pa otkrivaš i nove makinacije unutar 20. stoljeća, a koje su se odvijale na svim kontinentima. Jedna poveznica između svih njih je da su svi ti ljudi bili marionete triju ili četiriju velikih sila.

Uniforma se pamti i ona definira onoga tko je nosi. Koja na vas ostavlja najjači dojam?

Mislim da nacističke uniforme još ostavljaju najjači dojam na svakoga. Ta njihova utilitarnost i modernost i potpuno drugi aspekt od drugih vojski odaje da su pridavali posebnu pažnju vojnom izgledu. Bili su puno kićeniji od saveznika u kaki odorama. U konačnici kreirao ju je Hugo Boss, dobro izgleda i u desetljećima koja dolaze rezonira kao jedan od simbola opresije. Nacistička bi odora u meni kao promatraču uvijek izazvala dozu jeze.

Koliko je diktatora oslikano izložbom?

Nisam ih brojio. I nije tu ni bitan baš točan broj, a ima ih, koliko količina tako ludih mozgova i suludih oportunista koje je izrodilo 20. st. Vidljiva je tu ujedno i poveznica koja ih prati, a to je promjena diktatorskog profila. Naime, do Prvog svjetskog rata glavni akteri bili su članovi kraljevskih obitelji, a nakon 1917. počinje doba urbano-ruralnih tipova poput Staljina, Lenjina i komunističkih diktatora koji su dobar dio svoje karijere proveli u zatvorima i bili progonjeni zbog svojih ideja te u konačnici kulminirali u nekoj vrsti grandiozne osvete.

Široj javnosti najpoznatiji ste po svojoj uličnoj umjetnosti kojom se kontinuirano bavite i kod kuće i u inozemstvu. Kako se kod nas trenutačno živi od umjetnosti?

Za umjetnost je potrebna jaka ekonomija. Kad smo ušli u recesiju, umjetnost je bila prva koja je nastradala. No radeći s arhitektima na nekim projektima, stekao sam dojam da je ove godine Hrvatska izašla iz recesije, da se ponovno gradi i da se vrti neki kapital koji ima sluha i za umjetnike i za njihova djela. Tako da je u Hrvatskoj u tijeku neki povoljniji momenat. Ali ne svima. No surađujem i u inozemstvu, i to uglavnom na razini autonomnog kulturnog centra Medike, dakle najčešće s izvaninstitucionalnim ustanovama koje financiraju svoje projekte vlastitim aktivnostima.

Imali ste sreću diplomirati u klasi velikog Miroslava Šuteja. Što je najvažnije što ste od njega naučili?

Bio je najopuštenija osoba na akademiji. Kad se ljudi nisu puno micali iz Jugoslavije, on je prošao cijeli svijet i izlagao i to se osjetilo. Zahvaljujući njemu sam shvatio što znači imati fokus i vjerovati u ono što radiš. Radio je na minimalan i osobit način, bio je crtač i baš zbog toga sam ga odabrao. Bio je sjajan tip. Ima jedna anegdota, a ta je da je u svaku novu godinu ulazio crtajući. Probao sam to dva puta, ali imam još vremena za nove pokušaje.