Kontroverzni John (Đon) Potplatt (Potplat) spadao je među one samozatajne gangstere koji ne vole mrtvace. Svoje nevine žrtve napadao je glomaznom kuburom na ćorke, računajući s time da su užasne kukavice. Pajkani su ga se najradije klonili. Ali kad je kakav susret bio neizbježan, pozivali su ga na gutljaj ilegalno ispečenog viskača, što bi on glatko odbio, hladnokrvan kao uginula zmija. Ponekad, ako bi primio pokajničko pisamce od neprežaljene ljepše polovice, koja ga je nemilo ostavila i pobjegla s nekim nedarovitim trubačem – pio je burovu vodu iz prljave čaše.
Neskladan brak s Dorothy Lee bio je jedna od šefovih bolnijih strana. Vraški zgodnu i zatupljujuće privlačnu, upoznao ju je u nekom zabačenom ćumezu kao odbojnu staru curu s kojom se nipošto ne bi vezao narednih pedeset godina. Međutim, do toga je došlo bukvalno preko noći kad su ih za vrijeme iznenadne racije strpali u ista policijska patrolna kola.
U njima se našao i neki protestantski dušobrižnik, inače krijumčar otrovnih gljiva, koji ih je na brzinu vjenčao Nakon toga su se pred rigoroznim šerifom samouvjereno mogli predstaviti kao naivan bračni par koji je zalutao u prvu jazbinu s jedinom namjerom da malo uživa u dirljivom plesnom tulumu.
Drugog dana samozatajni je Johnny alias Potplatt alias Riđokosi mislio da je sve to palo u duboku žabokrečinu, kad se u cik zore Dorothy Lee bučno uselila u njegov idealno zapušten momački stan. Od cjelokupnog miraza donijela je samo polovnu četkicu za zube i priručnu mašinu za mljevenje mesa da bi se brižno posvetila kućanstvu.
Jednog lijepog dana poslije životne odluke da sve započne iznova vratio se besprijekorno domu svom kako bi time obradovao svoju ljubljenu Dorothy. Nije ju zatekao kod kuće, pomislivši da se zacijelo dulje zadržala na poslu te je ostala u kojem jeftinom hotelu. U to vrijeme još je bilo hotela koji su bili jeftini.
Kad je zakoračio u kupaonicu kako bi zapjevao koji od onih popularnih songova pod tušem, odjednom na zamagljenom zrcalu ugleda poruku našvrljanu ružem za usne: “Jesam li ti zaboravila reći da te volim?”
U nastojanju da je što prije zaboravi posvetio se svakodnevnim provalama u sto i jednu banku. Odjednom smrtno problijedi: na susjednoj zgradi palila se i gasila povampirena neonska reklama. Na uglu jednog ugla bila je naslonjena neka oronula frajla, puštajući neprikladne kvadrate plavičastog dima iz dopušene cigarete. Nešto podalje sićušan miš grickao je razne slatkousne pripravke, koje su nesavjesni prolaznici bacali pored kante za otpatke.
Zloslutna neznanka svakako je zaslužila njegovu punu pažnju kad se nije bojala zaposlenog miša, kakvi su inače strah i trepet svih spodoba Evina lika. Uostalom, nije mu ni najmanje bio potreban žirant za električnu stolicu. John Potplatt ode do obližnje telefonske govornice, na brzinu otkine dugme s odijela i ubaci ga u otvor za hitne pozive. Linija je bila zauzeta, ali mu automat ne vrati dugme. Kad je ubacio i posljednje dugme zapodjenuo je kratak šifrirani razgovor:
– Halo, Tome, donesite mi smjesta buket riđokosih gardenija!
– Ali, madam, moram li silaziti u vrt u ovo doba noći?!
– Naravno, za koji trenutak odlazim na studijsko putovanje...
U rekordnom roku odnekud stignu oklopljena borna kola iz kojih se izmigolji bezvoljni pomagač u zgužvanoj pidžami. Riđi mu bespogovorno naredi da s damom krene u najudaljeniji hotel kako mu ona ne bi suviše bila na putu ili autoputu. Kad je Pjegavi Tom bolje odmjerio tu otpisanu utvaru, odmah od šefa zatraži povišicu.
Preosjetljivi John Potplatt naposljetku je ostao sam i mogao je bezbrižno djelovati. Bilo je kasno, a i miš je već bio nekamo odmaglio. Radio je vješto i pouzdano služeći se džepnom kompresor-bušilicom (i to za mali džep) s prigušivačem. Na divovskom trezoru banke svijetlilo je zeleno magično oko kao u ovećeg kiklopa pa Riđi opasni kontakt pokrije tamnim staklom koje je skinuo s naočala za zavarivanje tako da nije više reagiralo.
Ujedno s paničnom bojazni primijeti da ga je netko zgodno prestigao. Naime, u već opljačkanom sefu je umjesto predmijevane hrpe vrijednih “zelembaća” našao tek nekoliko mjesečnih blokova za davno ukinuti trolejbus. Takav obrat situacije razbio mu je svaku iluziju kao kad padne nespretan konobar s prepunim poslužavnikom. Johnny potišteno izađe iz banke uvjeren da je tu neslanu šalu upriličio Zeleni Bob (Bob) Grashack (Grašak), njegov ljuti suparnik iz Brooklyna.
Druga naročita nepodopština zimzelenog Bobija bila je u tome što je objesio Johnnyjevu milostivu baku ili nonu, koja mu je već dulje vrijeme plela debeli merino pulover. Nastane trka na život i smrt s čestim usputnim prekidima zbog plaćanja prometne kazne.
Uskoro je ta paklena jurnjava dosegla onaj nesmiljeni maksimum kod kojega se gumeni kotači zbog trenja na hrapavom asfaltu počinju taliti. Ali uporni gangsteri nisu ni za stopu i tri inča popuštali, slušajući na radioprijamniku prijenos neke urnebesne bejzbol utakmice dolje u Bronxu.
Pometenost nije dugo potrajala. Johnnyjev tajni pomagač s kojim je već sudjelovao u provali u gradsku mljekaru podmetnuo je po autocesti nizove kora od banane pa se Zeleni Bobi sa zaokrenutim kolima prevrnuo poput stare kornjače.
– Slušaj, zvekasti klipane, dokle ti misliš kvariti posao poštenim predatorima?
– Dok ne skupim dovoljno staža za povlaštenu mirovinu!
Nekom dokonom nitkovu nije se svidio ton kojim Bobi razgovara s njegovim šefom pa od Bobija zatraži da skrušeno prizna kako je surovo zlostavljao i objesio Johnnyjevu milostivu nonu ili baku.
– Ne mogu priznati takvu besmislicu – reče mirno Bobi. – Ja svakodnevno vodim bilješke iz kojih je razvidno što sam radio čitav protekli mjesec. Evo ovako: “Dne 22 prosinca otišao s Dorothy Lee na piknik po Hudson Riveru”.
Ta opaska djelovala je na šefa poput vakcine protiv zelenih majmuna, ali on i ne trepne. Dakle, s time je za sada sve bilo u redu...
– Dana 23. prosinca – čitao je dalje Bobi– bio na koktel-partyju kod Anemičnog Freda.
Vidite da nema nikakvog razloga ni za najblažu sumnju...
Zeleni Bob okrene još jedan list, pročita u sebi sljedeću bilješku, očito zadovoljan preciznošću dnevnika: – Imao si pravo, stari: “Dana 24. prosinca surovo zlostavljao i objesio Johnnyjevu milu babu!”
Raspojasani rivali skinu skupe satove pa započne makljaža kakva se viđa samo u filmovima za mlađe od osamnaest godina. Cjelokupna banda izvukla je gadnih batina dok ih je nekako rastavila. Johnny naredi momcima da Bobija skinu do gola, neka se za kaznu smrzne kao bijedni prerijski kojot ili pelješki čagalj.
– Slušaj, Johnny, ovdje je hladno kao u mesarskoj jaceri. Ostavite mi barem nešto, inače ću se živ smrznuti...
– OK, momci – reče Riđi velikodušno – vratite mu umjetno zubalo!
Šef je, kako rekoh, spadao među one milosrdne gangstere koji ne vole mrtvace.