1. (UTORAK)
– Ne gledaj me tako! Samo šuti i slušaj! I ne prekidaj me! Odlučio sam ti ispričati sve o sebi, iako nisam od onih koji se vole povjeravati. Prezirem brbljave ljude koji svoju intimu razotkrivaju pred drugima.
Nakon što me Marija ostavila, moj me prijatelj Davor ispočetka nazivao svakodnevno, potom jednom tjedno, pa jednom mjesečno. Na koncu je odustao, čudeći se zašto odbijam njegove pozive na druženje. Majka i sestra ljute se na mene jer ne želim razgovarati o Mariji, jer ih ne posjećujem i ne dopuštam da one mene posjete. U ovoj staroj kućici proživio sam pet predivnih godina s Marijom. Voljela je to što smo živjeli u predgrađu, daleko od gradske vreve. Jednoga dana, kada sam se vratio s posla, zatekao sam je kako slaže svoju odjeću u putne torbe. Na moje pitanje: „Što to činiš?“, hladno je uzvratila: „Oprosti, ne mogu više živjeti s tobom. Nestalo je onog žara otprije. Mislim da je bolje da ti to sada kažem i da svatko od nas krene svojim putem. Ovo između nas odavno se istrošilo“. Poželio sam je zamoliti da ne ide, poželio sam joj reći koliko je volim. Prožela me nenadana hladnoća, usne mi počeše nekontrolirano podrhtavati, grlo sam uzaludno naprezao, ali ne uspjeh izustiti ni riječi. U trenutku kada je ona završila s pakiranjem, izvana se začuje kočenje automobila. „To je sigurno taksi, moram krenuti. Zbogom i sretno“, izgovorila je ne sačekavši da joj otpozdravim. Zalupila je vratima i otišla zauvijek iz moga života. Od tada se nismo ni čuli ni vidjeli.
Vidim strah u tvojim očima. Ne boj se, neću ti učiniti ništa nažao. Donio sam te u ovu sobu samo zato da se imam kome povjeravati i da ne budem više sam. Brinut ću se za tebe. Redovito ću te hraniti. Tvoje je da me slušaš, da budeš u mojoj blizini i da mi olakšaš podnositi samoću.
Majka mi često govori na telefon: „Iziđi iz kuće!“, a sestra ponavlja svaki put kada nazove: „Iziđi iz kuće!“ A ja ne želim izići iz ove kuće. Ne želim susretati susjede i prijatelje iz kvarta koji su me godinama viđali kako se šećem zagrljen s Marijom. Srećom, radim kao računalni programer pa mogu sve poslove obavljati odavde. Šef je pristao na to da se ne pojavljujem u uredu. Nije želio izgubiti „svoga najboljeg radnika“, pa je pristao na to da se vidimo tek jednom mjesečno.Čak i namirnice naručujem preko interneta.
Zašto se povlačiš kada ti se približavam?! Zašto si tako uplašena i nepovjerljiva prema meni? Stoti put ti ponavljam: bezopasan sam, neću ti nauditi, ne moraš me se bojati.
2. (DAN PRIJE – PONEDJELJAK)
Odlučio se za papigu, iako je o njima znao tako malo. Bio je siguran da ne želi razigrana nametljivog psa ni nepovjerljivu lukavu mačku. Na internetu je pročitao nekoliko tekstova o tim neobičnim pticama. Iznenadilo ga je da neke vrste žive dulje od ljudi. Poželio je kupiti žakoa, ali ta vrsta papige bila je odveć skupa za njega. Odlučio se za edela: krupnu papigu kratka repa i ogromna kljuna. Njihovi su mužjaci zelene boje, a ženke crveno-ljubičaste. Na internetskom forumu vlasnici su edela opisivali kao jednu od najboljih papiga, tihu i mirnu. Činilo mu se da je to idealan kućni ljubimac za njega. Cijena mu je bila između četiri stotine i sedam stotina eura. Mogao je toliko izdvojiti: otkako je živio sam, malo je trošio.
* * *
Nesigurno je prekoračio prag trgovine u kojoj su se prodavale ptice, kunići i hrana za kućne ljubimce. Pred njim je bio postariji simpatični gospodin. Doimao se sretnim među svim tim životinjama.
– Dobar dan.
– Dobar dan! Izvolite.
– Došao sam... želio bih kupiti papigu. Odlučio sam se za edela.
– Sjajan izbor. Imamo četiri edela u dućanu.
– Koja im je cijena?
– Ovisi – uzvrati zagonetno starčić.
– O čemu? – zbunjeno upita.
– O tome kakav ste čovjek.
– O tome kakav sam čovjek?! – ponovi u nevjerici.
– Točno... Jedino što želim jest da ove ljepotice i ljepotani dobiju dobre udomitelje. Stalo mi je do toga da moje ptičice budu sretne. Novac mi odavno nije na prvom mjestu. Za život zaradim dovoljno od prodaje hrane za kućne ljubimce.
– Ali... kako možete znati tko je kakav čovjek, pa vama dolaze nepoznati kupci? – upita mladić.
– Dovoljno mi je zagledati se u nečije oči i sve mi postane jasno. Eto, siguran sam da ste vi dobar čovjek. Doduše, sramežljiv i zatvoren u svoj svijet, ali bez trunke zločestoće.
Mladić je oborio pogled ne želeći da se nastavi ta nenadana analiza njegova karaktera.
– Znači, spremni ste prodati mi edela?
– Spreman sam.
– Koliko košta jedan edel?
– Ova tri mužjaka koštaju svaki po šest eura, a ova ženka... nju ću vam dati besplatno, samo ćete platiti sedamdeset eura za njezin kavez. Ne želim da moja Tara živi u manjem ili lošijem kavezu.
– Zove se Tara?
– Točno. To joj je ime nadjenula moja kći. Do jučer se brinula za nju. Jako su se voljele. Tara je postala dio naše obitelji.
– Pa zašto onda?...
– Između ptica i ljudi znade doći do nesporazuma i do prekida.
– A, tako – zbunjeno izusti mladić.
– Sviđa li vam se?
– Predivna je.
– Budite joj dobri i nemojte je nikada prebacivati u drugi kavez. To je za papigu isto kao da čovjeka preko noći izbacite iz stana na ulicu. Pogotovo je ne selite u manji kavez. Njima treba prostora.
– Koliko je stara?
– Tri godine.
– Oho!
– Životni im je vijek pedeset godina. Osjetljive su na propuh. Morate mi obećati da je nećete izlagati propuhu. To mi morate obećati.
Starčić je govorio kao da mu povjerava na čuvanje unuka.
– Obećavam – izustio je zbunjeno.
Crveno-ljubičasta ptica kao da je znala da razgovaraju o njezinoj sudbini, naginjala je glavu u stranu i pogledavala radoznalo neznanca.
3. (SEDAM DANA POTOM – PONEDJELJAK)
– Iziđi iz kuće, iziđi iz kuće! – ponavljala je Tara.
Činilo mu se da će izludjeti. Tri dana za redom izgovarala je samo te tri riječi. Izgovarala je zapovijed koju nije želio čuti ni poslušati. Bio je ljut na sebe što je pred njom nekoliko puta ponovio da su mu i majka i sestra nebrojeno puta rekle: „Iziđi iz kuće“. Tara je to dobro upamtila. Osim te rečenice ništa drugo nije govorila.
Čim bi on provirio u dnevni boravak, začuo bi tu njezinu zapovijed. Poželio je premjestiti računalo u spavaću sobu, ali nije volio u istoj sobi spavati i raditi. Zbog te dosadne ptice kasnio je s poslovima. Bježao je u spavaću sobu čitati knjige, samo da ne bude s Tarom, da joj ne pruži priliku da mu tko zna koji put ponovi: „Iziđi iz kuće!“ Pri tome ga je Tara usredotočeno promatrala, kao da izgovara svoju misao, istinski želeći da on iziđe iz kuće među ljude.
4.
(DVA DANA POTOM – SRIJEDA)
Nije više mogao izdržati to drsko ponašanje. Pozvao je taksi i jedva ugurao kavez na stražnje sjedalo. Tara ga je ljutito promatrala, povremeno neugodno kriješteći. Prekrio je kavez plahtom da ne mora susretati njezin prijeteći pogled. Taksist se znakovito nakašljao i duboko uzdahnuo. Nisu mu se sviđali neobični putnici.
* * *
Umjesto starčića koji mu je prodao papigu, u trgovini je bila lijepa crnokosa djevojka.
– Oprostite, ali... gdje je gospodin?
– Tata je morao odnijeti papire u porezni ured. Izvolite, što trebate?
– Donio sam... želim vam vratiti ovu papigu.
Mladić je s kaveza skinuo bijelu plahtu.
– Pa to je Tara! – uzviknu iznenađeno djevojka.
– Točno, to je Tara – potvrdio je.
– U čemu je problem?
– Ne znam kako da vam kažem... jednostavno... odlučio sam je vratiti.
– S pticom je sve u redu. Ne možemo vam vratiti novac.
– Kakav novac?! Vaš otac mi ju je poklonio.
– A meni je rekao da je za nju dobio šesto eura?!
– Njegova gesta iznenadila me. Zahvalite mu još jednom u moje ime, ali jednostavno rečeno: ne odgovara mi ova papiga. Vraćam vam je.
– Ne možete vratiti dar koji ste primili. To nije pristojno.
Zbunila ga je. Bila je u pravu. Osjetio je nelagodu od pomisli da će na ovaj način povrijediti njezina oca.
– Ne ljutite se, nikako je ne mogu zadržati.
– A ja je ne mogu primiti natrag.
– Zašto?
Oborila je pogled.
Ustrajao je:
– Recite zašto ne želite primiti ovu lijepu pticu? Vaš mi je otac rekao da ste je voljeli.
Zašutjela je na trenutak. Duboko je uzdahnula. Ne podigavši pogled s poda, tiho je izgovorila:
– Ona je... Tara je bila moja najdraža papiga... Kada me je prije šest mjeseci ostavio dečko, prestala sam izlaziti, prestala sam se družiti s prijateljicama. A Tara bi baš svaki put kada bi me ugledala govorila: „Iziđi iz kuće!“ Tu je rečenicu u njezinoj nazočnosti nekoliko puta izgovorio moj otac, a ona ju je prigrlila kao svoju misao. Nisam je više mogla slušati. Zato sam zamolila oca da je čim prije proda.
– Žao mi je, ali ni ja nisam spreman slušati njezine zapovijedi. I mene prisiljava na izlazak, iako mi je draži kućni mir od ljudi.
Ne sačekavši njezin odgovor, mladić se okrene i napusti trgovinu.
5. (MJESEC DANA POTOM – PETAK)
Bio je razdražljiv i uznemiren. Nakon što je vratio papigu vlasnicima, nije osjetio ni mir ni olakšanje. Njegova kuća doimala se nepodnošljivo pustom. U takvoj samoći nije mogao uživati. Tišina ga je izluđivala još više od one rečenice koju je Tara izgovarala zapovjednim tonom. Svakodnevno je mislio na papigu koje se odrekao, na starčića koji mu ju je darovao, a ponajviše je mislio na njegovu lijepu kćer. Pred očima je imao njezino lice, njezine izražajne oči. Pamtio je boju njezina glasa. Bilo mu je neugodno od pomisli kako je usred razgovora ostavio kavez s pticom i pobjegao, iako ga je ona molila da to ne čini.
* * *
Zazvonilo je na ulaznim vratima!
Uznemirio se! Osim poštara koji bi povremeno donio račune, nitko ga drugi nije posjećivao. Otvorio je vrata. Pred njim je stajala ona.
– Kada ste bili u našoj trgovini, nisam vam se ni predstavila. Ja sam Ana.
– Drago mi je. Moje ime piše na vratima. Kako ste me pronašli?
– Ostavili ste svoje podatke mojemu ocu, da vam može slati obavijesti o hrani za kućne ljubimce.
Ispitivački su se promatrali. Zbunjivao ga je ovaj posjet, znao je da bi bilo pristojno da je pozove da uđe u kuću, a ipak to nije činio.
– Kako je Tara?
– Dobro... Iako mi se čini da joj nedostajete.
– Otkud vi ovdje?
– Tara mi je to zapovjedila.
– Što vam je zapovjedila?
– Zapovjedila mi je da iziđem iz kuće. A znate kako je ona odlučna kada u nečemu ustraje.
– Da, znam.
– Poželjela sam doznati zašto je vi niste poslušali... Zašto je vama izgovarala tu zapovijed?
Osmjehnuo joj se. Uzvratila je osmijehom.
– To zašto vi i ja do sada nismo izlazili, posve je nevažno. Možda je najbolje da o tome ni ne govorimo.
– Mislite?
– Mislim. Kada razgovaramo o nečemu iz naše prošlosti, ponovno to oživljavamo. A to nam ne treba. Samo kopamo po ranama.
– Možda ste u pravu – suglasila se s njim.
Krenuo je rukom prema njezinu licu. Nije uzmaknula. Prislonio je usne na njezine. Uzvratila mu je poljubac. Osjetio je istinsku ugodu.
– A da poslušamo Taru i da zajedno iziđemo iz kuće? – zapitao ju je.
– Kamo?
– U maksimirski park – uzvratio je.
– Vrlo rado. Već dugo nisam bila ondje.
Pošli su prema parku držeći se za ruke. Slutili su da ih nikada više nitko neće morati nagovarati da iziđu iz kuće.•
Gavran je suvremeni hrvatski autor rođen 1961. godine u učiteljskoj obitelji u Gornjoj Trnavi, nedaleko od Nove Gradiške. Djela su mu prevedena na 38 jezika. Njegove knjige imale su više od 200 izdanja u zemlji i inozemstvu. Po njegovim dramama i komedijama nastalo je više od 300 kazališnih premijera diljem svijeta, a vidjelo ih je više od tri milijuna ljudi. Jedini je živući dramatičar u Europi koji ima kazališni festival njemu posvećen, izvan zemlje rođenja, na kojem se igraju isključivo predstave nastale prema njegovim tekstovima.
Fabula je zanimljiva i aktualna, ima smisla, ali je napisana kao predložak nekoj drami. To nije neki književni novitet, jednostavno - tako se ne pišu kratke priče pa da si i sto puta Miro Gavran. Postavljam si jedno drugo pitanje: na ovakve natječaje se javljaju oni koji žele vidjeti je li to što su napisali dobro, a mladi zbog afirmacije i probitka u književnost. Meni nikako nije jasna ta intencija da se uporno javlja književna gerijatrija, pisci već afirmirani i poznati. Pa kome oni više imaju što dokazati, što to oni još nisu napisali, a da je toliko inovativno i fascinirajuće? Zašto im treba potvrda ako su se već toliko puta potvrdili? Pa dajte, majku mu staru, vi stari kulturnjački selebritiji: dramatičari, slikari, akademici, doktori..., pustite mlade da se natječu. Pa zar vam još nije dosta slave, hvale i love, zaboga?