Mladen Veža: Maček zaslužuje najveći spomenik

Akademski slikar Mladen Veža tek je u devedeset prvoj godini dočekao prvu monografiju, nakon čak sedam i pol desetljeća slikarskog rada. Portretirao je Stjepana Radića, Franju Tuđmana, Ivu Sanadera, ovjekovječio rodni jug Dalmacije, a neumorno slika i danas.

Uvijek ističete da vam je Vladko Maček drugi otac?
I sada to kažem. Rekao sam to i Tuđmanu. Za moj opstanak u Zagrebu, Maček je presudna osoba. Njegovom brigom dobio sam smještaj u njegovoj obitelji. Iz tog doba nosim krasne doživljaje. Veliko mi je razočaranje kako se hrvatski narod ponio prema Mačeku koji je zbog tog naroda sjedio po zatvorima. On je danas zaboravljen, a imao je podršku više od 90 posto Hrvata.

Mislite li da su povjesničari pravedni prema Mačeku?
Ne samo povjesničari nego ni građani nisu bili pravedni prema njemu. Maček je još uvijek zabranjena tema. A bio je neprijeporni vođa hrvatskog naroda, i to godinama. Danas se slavi Stjepana Radića, priznaje se da je to bio veliki hrvatski političar, što je i bio, ali se ni danas ne priznaje da je Radić za nasljednika osobno imenovao Mačeka.

Maček je bio i vođa cijele opozicije u Jugoslaviji te osnivač najveće jedinice hrvatskog naroda, Banovine. Osnovao je preteču hrvatske vojske, Seljačku zaštitu, koja je imala konjicu i pješaštvo. U školama se o Mačeku ne govori. Govorilo se da je Maček tolstojevac. Da, volio je čitati Tolstoja, ali Maček je bio političar, a Tolstoj pisac. Maček je bio gandijevac, političar rezistencije.

Bi li Hrvatska imala drukčiju sudbinu da Maček 1941. nije bio pasivan?
Upravo zbog tog svojeg postupka Maček zaslužuje najveći spomenik. On nije htio biti kvisling, nije htio biti Pavelić. Nije htio biti ni nedićevac kao što su to bili neki u Srbiji, što se danas i ne spominje. Svi spominju samo Pavelića. Zaboravljaju se i pop Korošec iz Slovenije i Spaho iz Bosne.

Kako ste vi proveli to ratno vrijeme? Jeste li se susretali s Mačekom?
Nisam mogao ni u Lepoglavu ni u Kupinec. Kod obitelji Maček bio sam od 1932. do 1939. godine, do prve plaće u Zagrebu. Stalni posao dobio sam u mostarskoj Gimnaziji nakon koje sam otišao u Karlovac. Doživio sam endehaziju u Karlovcu. Bio sam stjeran kao i svi đaci i profesori na Sajmište u Karlovcu, gdje je Mile Budak držao govor "Srbe na vrbe". Ispred nas su bili mitraljezi.

Je li vam Maček pomogao u traženju posla?
Tu mi je pomogao profesor s Akademije Vladimir Becić. Maček me pitao želim li se doškolovati u inozemstvu. Ponudio mi je München. Rekao sam da je zagrebačka akademija na nivou münchenske. Onda je ponudio Rim. Odgovor je bio isti. Kad je ponudio Pariz, to je već imalo smisla. Tada je napisao preporuku za dr. Andresa, poslije ministra financija u vladi Cvetković-Maček i počasnog francuskog konzula u Zagrebu. Tada su sve novine pisale da je Pariz zbog opasnosti od njemačkog bombardiranja ispraznio muzeje i galerije.

Kad sam doznao da sam dobio stipendiju, rekao sam Mačeku da nema smisla ići u Pariz jer su muzeji prazni. Pitao me imam li nekog kolegu kako stipendija ne bi propala. Preporučio sam Slavka Kopača s kojim sam imao prvu izložbu, a koji je nedaleko od Pariza imao brata. Kopač je otišao u Pariz, nije vidio ništa, nakon desetak dana su ga u blindiranom vagonu vratili u Zagreb. No, barem je vidio brata.

U Pariz ste ipak dospjeli?
I to 1950., ali s jugoslavenskom stipendijom. Uz mene su stipendiju iz Hrvatske dobili Kosta Angeli Radovani, Nikola Reiser i Vojin Bakić. Oni su pasoše dobili bez problema, moj nije stizao. Kad je prošlo mjesec dana, u Udruženje je došao jedan policajac. Tražio je druga Vežu i razgovor u četiri oka. Pitao me imam li neprijatelja. Rekao sam da neprijatelja nemam, ali da ima ljudi kojima nisam drag. Tada je rekao da imam jakog neprijatelja zbog kojeg sam u velikoj opasnosti, jer sam anonimno optužen s toliko jakim optužbama da se i oni čude što sam živ.

Jeste li doznali tko je taj neprijatelj?
Ne znam ni sada, ali sumnjam. Mislim da je to bio stariji kolega s kojim sam se družio za NDH. Mojoj ženi pasoš nisu dali jer se u Zagrebu govorilo da se Veža sigurno neće vratiti u Zagreb.

Kako je bilo u Parizu?
Bakić, Reiser i ja živjeli smo u istom hotelu na istom katu. Jednom smo, pijući kavu s jednim studentom glume iz Bjelovara, čuli da smo strašno bogati jer su naše stipendije veće od plaće francuskog predsjednika. Kolege su rekle da dobivaju 90.000 franaka. Ja sam se pobunio i rekao da dobivam 60.000. Bakića, koji je pravoslavac, ali nikada nije srbovao, to je jako zasmetalo. Rekao mi je da dobivam manje jer sam Hrvat. Radovani je isto bio pravoslavac, otac mu je prešao na pravoslavlje, a Reiser je bio partizan.

Tada je jugoslavenski ataše za kulturu u Parizu bio srpski slikar Marko Čelebonović. Na jednom primanju potužio sam mu se, a on me pitao: Pa nećeš valjda od toga raditi srpsko-hrvatski problem. Ne, radit ću hrvatsko-srpski problem, rekao sam i napisao oštro pismo u Beograd. Za tri dana pozvali su me u ambasadu gdje me jedan brko najprije uvjeravao da sam Srbin jer je Mladen srpsko ime. Rekao sam da sam Dalmatinac iz Hrvatske, Hrvat i da mi je ćaća dao ime Mladen po knezu Mladenu Šubiću Zrinjskom, hrvatskom banu. Tada je isplatio sve zaostatke.

Koliko ste radili portrete?
Stjepana Radića radio sam po fotografijama. No, bolje je kada ljudi poziraju. Tako sam portretirao predsjednika Tuđmana. Puno sam pomagao Zakladi za spas djece Hrvatske Ankice Tuđman. Kada su ona i Tuđman bili na mojoj retrospektivi, Tuđman je zaželio da ga portretiram. To mi je bilo drago čuti. Predsjednik me nazvao i pitao koliko mora pozirati. Tri seanse, a ako ne bude dovoljno, možda i pet, rekao sam. A koliko bi seansa trajala, pita on. Dva sata, velim. Portret smo napravili za tri seanse.

Ima tu još portreta?
Ima portret u Modernoj galeriji na kojem je ridikul iz zaleđa Brista. To je stariji čovjek, težak iz Drvenika Ivan Žderić. Prihvatio je poziranje, ali je uz njega trebala biti demižonka vina. Ja ga naslikam, on gleda sliku i veli mi da naslikam još jednu i da će mi za nju dati kenjca kumpira, tj. dvije vreće krumpira, koliko stane na jednog magarca. Portretirao sam i košarkaša Krešimira Ćosića. Od tridesetak portreta, samo ih je pet, šest nastalo po fotografiji.

Jesu li vas zanimale freske, vitraji ili ste vjerni štafelajnom slikarstvu?
Vitraji su me interesirali, ali nisam imao prilike. Najviše sam slikao pejzaž. Kada me pitaju koja mi je slika najdraža, velim da mi je danas najbolja jedna, sutra druga. No, ako će netko proučavati moj opus, možda najbolju sliku ne bi trebalo tražiti među pejzažima, nego među mrtvim prirodama.

A sakralne teme?
Ilustrirao sam, davno, jedan misal. Kad god su mi se franjevci obratili da im opremim časopise, odazivao sam se, nikada naplatio. Darovao sam i slike franjevačkom samostanu u Zaostrogu. Radio sam i čestitke za Hrvatsku bratsku zajednicu kojoj sam godinama likovno opremao časopis. Ti se moji originali nalaze u Americi gdje imam memorijalnu galeriju.

Kada sam kao dječak došao u Zagreb da bih bio soboslikar, tražio sam posao po gradu. Tako sam došao do jednog obrtnika na Trešnjevci. Pokazao sam mu sakralne crteže, jer mi je u obrtnoj školi profesor crkvenog slikarstva bio Marko Rašica, poznati slikar. Majstor s Trešnjevke rekao je da ima ponudu za rad na jednoj zagorskoj crkvi i neka mu ostavim crteže da ih pokaže župniku. Crteže sam ostavio i više ih nikada nisam vidio.

Dugo ste bili profesor na ADU. Koji su vam najdraži studenti?
Po uspjehu, to je Izvor Oreb, odličan slikar. Jedno vrijeme mi je u karlovačkoj Gimnaziji učenik bio i Josip Vaništa. Tu je i Josip Turković, slikar iz Virja koji je rano umro. No, radio sam i s amaterima. Osnovao sam prvu likovnu radničku sekciju u bivšoj Jugoslaviji Vinko Jeđut. Iz te je sekcije proizašao najbolji tzv. naivac, Matija Skurjeni, moj đak koji je kasnije imao velikmeđunarodni uspjeh.

Koja je tajna vaše dugovječnosti?
Nemam recepta. Bio sam najmlađi slikar na povijesnoj izložbi 1938. godine, a sada sam najstariji hrvatski slikar. Treba raditi ono što voliš i ne misliti na drugo.

Radite li na jednoj slici ili na više njih istodobno?
Na više slika. To su pejzaži, jer ih ljudi traže. Nekada sam radio devetnaest sati na dan, bilo mi je dosta pet sati spavanja. Sada radim dvanaest sati, nekada sam već u četiri ujutro za štafelajem.

Padaju li vam na pamet neki stilizirani likovi?
Neki od tih radova koje zovem igrom bit će na izložbi u NSK. Kad sam bio na sjednicama kao profesor, uvijek sam nešto crtao, igrao se. To nazivam dekorativnom, a netko bi to nazvao apstraktnom umjetnošću. Bio sam prvi čovjek koji je nakon povratka iz Pariza 1950. dao pozitivno mišljenje o tada u Parizu razvikanom apstraktnom slikarstvu.

Jedan me kolega tada napao, rekavši da je to govno, a ne slikarstvo. Nakon nekoliko mjeseci postao je apstraktni slikar, a ja to nisam postao nikada. U tom razgovoru rekao sam da se i u apstraktnom slikarstvu odmah osjeti majstor. Apstraktno slikarstvo i danas nazivam dekorativnim. Završio sam obrtnu školu, i znam što je dekoracija.

DATUM I MJESTO ROĐENJA
7. veljače 1916. godine u Bristu Mladen je četvrto od trinaestero djece oca Ante i majke Ivke rođ. Kosović
OBITELJ
Supruga Mirjana Cvetković, kći Mirna OBRAZOVANJE Završava Državnu obrtnu školu u Zagrebu te 1937. godine Umjetničku akademiju u Zagrebu u klasi Vladimira Becića
USPJESI
Prvu samostalnu izložbu ima sa Slavkom Kopačem u Salonu Ulrich u travnju 1938. godine u Zagrebu. U prosincu te godine najmlađi je umjetnik na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti kojom je otvoren Dom likovnih umjetnosti gdje je izložio pet ulja na platnu. Godine 1957. počinje rad na Pedagoškom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, a u mirovinu kao redoviti profesor ADU odlazi 1981. godine. Prvu retrospektivu ima 1980. sa 177 djela. Od 1989. u Zaostrogu u franjevačkom samostanu djeluje memorijalna Vežina galerija sa zbirkom iz ciklusa Otisci djetinjstva. Veža je i kreirao Orden kralja Tomislava te veliki i mali državni pečat.

Ovo je treći pokušaj izdavanja monografije. Većinski vlasnik Školske knjige Ante Žužul stalno je govorio da je njegova životna želja objaviti moju monografiju. Njegova je inicijativa. U međuvremenu su se pojavile neke ponude, među njima i Inina, koju je Žužul objeručke prihvatio. Ina je posao ubrzala i monografija, koja nije nimalo stereotipna, tu je.
Za monografiju ste napisali i životopis?
Da, autobiografski zapis. Dnevnik nisam nikad pisao, ali sam zapisivao svoja mladenačka razmišljanja o događajima prije, za vrijeme i poslije NDH. Ali sve su te tri bilježnice završile u vatri zbog straha od Nijemaca, ustaša i partizana. Te zapise nosim u sebi. Danas ih nema potrebe rekonstruirati. Radije naslikam sliku koja će ostati. Nisam ja književnik, nego slikar.