U zagrebačkom MSU predstavljeno je prvo izdanje projekta “Mogućnosti za ‘21”, nastalog iz želje za suradnjom s umjetnicima najmlađeg naraštaja i s njihovim profesorima sa zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Radnu grupu “Mogućnosti za ‘21” tako čine profesori Mirjana Vodopija, Ana Hušman, Danko Friščić (sve odreda važne osobnosti na umjetničkoj sceni) i kustosica MSU Leila Topić, a analizom studentskih radova odabrali su projekte eksperimentalne i multimedijske važnosti četvero mladih umjetnika, pri tome imajući na umu kultni projekt kustosa MSU Davora Matičevića „Mogućnosti za ‘71“, koji je 1971. predstavio ambijentalne radove tada mladih, a danas važnih i svjetski slavnih autora poput Sanje Iveković, Jagode Kaloper i Brace Dimitrijevića.
No dok je tadašnji zadatak kustosa i umjetnika bio reorganizirati urbanu strukturu Gornjega grada, današnji je zadatak redefinirati organizacijske prakse Muzeja usvajanjem novih formi razmjene znanja, ali i novih odnosa između kustosa, umjetnika i publike. U prvom izdanju projekta, koji traje do 23. svibnja, izlažu Elena Štrok, Sanja Bistričić, Tea Ivković i Branimir Štivić.
– Važno nam je da izložbena politika Muzeja bude otvorena i najmlađima. Primjerice, Elena Štrok još nije diplomirala, njen diplomski rad očekuje se s izložbom koja će za mjesec dana biti u Galeriji SC, a ovo je sjajna prilika da je ohrabrimo u nastojanju da ostane na sceni, da ne emigrira i ne počne se baviti neki drugim, možda unosnijim poslom. Naravno, kad je riječ o ostanku u umjetnosti, nije riječ samo o novcu, važna je i moralna podrška koju im pružamo pa, kada središnja izlagačka institucija suvremene umjetnosti pruži ruku prema ALU, vidimo da smo napravili odličnu stvar – kazala je kustosica Leila Topić.
Prvo izdanje “Mogućnosti za ‘21”, koje ima tendenciju postati tradicija, otvorila je Elena Štrok (1996.) performansom “One Rakia for the Dead”. Cilj njenog performansa je glazbom, razgovorom i gestom ostvariti posebne veze s publikom temeljene na tradiciji ljekovitih biljaka i potencijalima domaće rakije. U MSU Black boxu izloženi su pak radovi Sanje Bistričić (1982.) koja predstavlja emocijama nabijenu audio-videoinstalaciju „Mislim da se sjećam“, u kojoj kolažira pronađene obiteljske snimke i zvučne zapise kako bi istražila granice preplitanja autofikcije i istinskih sjećanja.
Tea Ivković (1992.) u prostorno-zvučnom ambijentu „Kako prestati a ne nestati“ povezuje unutarnja previranja i kognitivne mehanizme koji pokreću sjećanje koje ona materijalizira rezovima na papiru. Prostorne forme autorica naziva „ožiljcima“ koji su izravno povezani s njezinim duboko proživljenim dojmovima promatranja svijeta. Transformirani gestama i intervencijama skalpelom na papiru, „ožiljci“ dolaze do izražaja pažljivom postavom svjetla koje ističe njihovu dubinu i formalnu raznolikost.
Branimir Štivić (1991.), kojeg se s razlogom naziva novim Ivanom Marušićem Klifom, u instalaciji „Kartografije vjetrenja“, nastaloj kao rezultat dugotrajnog istraživanja medija zvuka, uz videozapis, računalne kodove i pneumatske naprave propituje svojstva zraka i izmjenu tvari, odnosno ljudsko tijelo kao opnu koja dijeli i istodobno spaja vanjsko i unutrašnje, proizvodeći pritom začudne zvučne i vizualne efekte.
Neki od umjetnika koji izlažu prije se nisu ni poznavali, a za potrebe ove izložbe morali su se dogovarati oko svakog detalja pa je tako primjerice Elena Štrok i koautorica pozivnice, Sanja Bistričić fotografira izložbu za publikacije, a Branimir Štivić je asistent. Dakle, uključeni su u sve publici nevidljive, a silno važne procese nastanka izložbe. Tu je riječ o svojevrsnoj podjeli kustoske moći jer cijeli proces događa se u uzajamnosti i suradnji, što je jedan od ciljeva ovog projekta.